Zato je lijepo što postojiš, draga Crkvo! Promatrajući te, znam da sam i ja na dobro mjesto pao. Kako jabuka ne pada daleko od stabla, tako si ti uvijek blizu drveta križa Spasiteljeva. Da te nema, ne bismo imali ni kamo rasti ni kamo pasti. Čuvaj nas, svoje malene, i drži nas skupa u ljepoti i snazi Duha Svetoga koji je najsigurniji put u krilo Oca nebeskoga.

U svibnju kada se iz naših obitelji u prizoru djece blizu oltara - najbliže moguće sigurnosti i smislu - iznjedruje najljepše svjedočanstvo vjere, kada i priroda rađa najraskošniju ljepotu, kada ističemo veličanstvenost dara majčinstva, posebno štujemo Kraljicu svibnja, najljepšu koju je Bog iz svijeta izabrao. Upravo je Božja Majka u Kani od svog Sina izmolila ono što slavljenici nemaju. Vino nisu imali. A što mi danas nemamo?

Znajući da je radost jedna od vlastitosti Duha Svetoga, njegova osobnost, radost se otkriva kao plod života otvorena Božjem Duhu. Zato je ona ogledalo zdrave vjere, odraz nade i pouzdanja, znak životnoga stava koji ispovijedamo i načela evanđeoske vedrine koju nasljedujemo; i u iskustvu životne borbe.

Isus nam u današnjem evanđelju upućuje poziv: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.“ Izraz „u Kristu“ jako nam zvoni jer čujemo ga na svakoj sv. misi. Jasno je „po Kristu i s Kristom“, no kako shvatiti „u Kristu“? Slikovito je to Gospodin objasnio u slici trsa i loze, a u doslovnom smislu, prizor je to Crkve. Crkva je otajstveno Tijelo Kristovo u kojem se vjernici, osobito primanjem euharistije, sjedinjuju s Isusom i međusobno. To je mistično Tijelo u kojem On nastavlja živjeti, misliti, govoriti, voljeti, služiti, opraštati, trpjeti, spašavati, proslavljati se, da, i uslišavati što god njegovi udovi ištu!

Kad netko kritizira nekog svećenika, pitam ga kada je zadnji put molio za njega, kada je iskreno i s ljubavlju prikazao Gospodinu žrtvu za njega i je li s njim razgovarao skrenuvši mu pažnju na krive postupke ili ih samo prepričava. Znam da nije sve idealno, a to što pojedini svećenici svjesno kaljaju obraz Crkve i čine grijeh protiv Duha Svetoga, nesnosno boli i ne treba se i ne smije tolerirati. Oni će morati pred Bogom i Crkvom odgovarati jer znali su za Isusove riječi da bi bolje bilo da živ nije onaj tko sablazni jednog vjernika. Ipak, Bogu se nikad ne okreću leđa, ni zbog lošeg iskustva ni zbog lošeg svećenika. I mi ćemo biti pitani jesmo li tom čovjeku pristupili kao bratu ili drugačije, i kakva nam je vjera ako se tako brzo poljulja.

Nema ništa ljepše od susreta s čovjekom vjerodostojne vjere. Njega je lako prepoznati po samozatajnosti, po skladu koji odiše jednostavnošću, vedrinom i poniznošću, po karakteru koji krasi strpljivost i skromnost, smirenost i ljubaznost.

Evanđelist Ivan izvještaj o uskrsnuću zaključuje riječima da je Isus „učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana“. To je i nama poticaj da ne damo da se iz našega pamćenja izbriše što je sve Gospodin učinio u našim životima jer od tog sjećanja živimo ovdje i ono nas ravna u vječnost. Ne želim ni pomisliti što bismo bili ako to sjećanje izgubimo!

Krik je to spoznaje da život, bolje reći svijet svakoga slomi. Svi mi nosimo u sebi taj krik muke Velikoga petka, lomljenja naših svetinja, naših ljubavi i nadanja, pokušaja zla da ubije Boga u nama. Ali nakon Uskrsa više ništa nije isto jer Spasitelj je naše lomove preuzeo na sebe i omogućio da s njim budemo neslomljivi.

Promatrajući kako Isus malo, gotovo ništa u muci ne govori, što bismo mi mogli reći? Ja ću biti slobodan staviti vam na srce, dragi čitatelji, da pođete na obrede Velikoga tjedna kako biste doživjeli ono što se izgovoriti ne može, kako biste u svem bogatstvu liturgije, u svem strahopoštovanju, svoj ljepoti, uzvišenosti i dubini smisla koji Crkva posreduje od Cvijetnice preko Svetoga trodnevlja do Uskrsa, osjetili što Isusova šutnja znači.

Vođeni prirođenom čežnjom za izvorom smisla, svi tražimo Boga poput Grka u evanđelju pete korizmene nedjelje. Otkrivamo ga najčešće posredstvom onih koji su mu blizu, koji ga znaju, i upravo je njima, više nego Grcima koji ga ne znaju, upućena jedna od najupečatljivijih evanđeoskih slika: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“