Što je klanjanje?
Na ovo pitanje nameću se različiti odgovori.
„Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred „Kraljem slave“ pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je „uvijek od nas veći“. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2628)
Ljudi i anđeli imaju predivnu zadaću klanjati se Bogu. U Nebu se svi, blažene duše svetaca i sveti anđeli klanjaju Bogu. Svaki put kad se klanjamo sjedinjujemo se s Nebesima te uživamo svoje malo nebo na zemlji. Klanjanjem dajemo čast Bogu i samo njemu, jer on je Bog, a mi smo njegova stvorenja.
Klanjanjem priznajemo slavu i čast Božju. Klanjati se znači dopustiti Bogu da nas zagrli, ući u najdublja prostranstva ljubavi Božje; kao golubica koja se skriva u pukotine stijena, tako naša duša uranja u Boga, u Kristovo Srce probodeno iz ljubavi.
Klanjajući se ulazimo u otajstvo Božje ljubavi, u njegovu najdublju intimnost, i dopuštamo da budemo zahvaćeni Božjom ljubavlju. Klanjajući se uspostavljamo razgovor ljubavi u tišini srca s našim Stvoriteljem i Spasiteljem. Klanjanjem na uzvišen način ostajemo u Božjoj ljubavi i zbog toga klanjanje daje bogate plodove.
Papa Benedikt XVI. često je isticao grčki i latinski korijen riječi klanjanje – proskinesis i adoratio. Proskinesis znači podložnost, podređenost, podložiti se pred neizmjernim Božjim veličanstvom. Adoratio, s druge strane, ukazuje na dodir usana, poljubac, čak i zagrljaj, što znači ljubav. Ako spojimo oba značenja možemo definirati klanjanje kao predanje u ljubav, jer Bog je ljubav.
Kad bi se ljubav Božja vidljivo očitovala, svi bismo pali ničice na zemlju pred njegovim veličanstvom. Bila bi to spontana i neposredna reakcija. U isto vrijeme bio bi to čin štovanja i podložnosti pred Bogom od strane stvorenja koje je On stvorio i spasio iz ljubavi.
„Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred „Kraljem slave“ pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je „uvijek od nas veći“. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2628)
Ljudi i anđeli imaju predivnu zadaću klanjati se Bogu. U Nebu se svi, blažene duše svetaca i sveti anđeli klanjaju Bogu. Svaki put kad se klanjamo sjedinjujemo se s Nebesima te uživamo svoje malo nebo na zemlji. Klanjanjem dajemo čast Bogu i samo njemu, jer on je Bog, a mi smo njegova stvorenja.
Klanjanjem priznajemo slavu i čast Božju. Klanjati se znači dopustiti Bogu da nas zagrli, ući u najdublja prostranstva ljubavi Božje; kao golubica koja se skriva u pukotine stijena, tako naša duša uranja u Boga, u Kristovo Srce probodeno iz ljubavi.
Klanjajući se ulazimo u otajstvo Božje ljubavi, u njegovu najdublju intimnost, i dopuštamo da budemo zahvaćeni Božjom ljubavlju. Klanjajući se uspostavljamo razgovor ljubavi u tišini srca s našim Stvoriteljem i Spasiteljem. Klanjanjem na uzvišen način ostajemo u Božjoj ljubavi i zbog toga klanjanje daje bogate plodove.
Papa Benedikt XVI. često je isticao grčki i latinski korijen riječi klanjanje – proskinesis i adoratio. Proskinesis znači podložnost, podređenost, podložiti se pred neizmjernim Božjim veličanstvom. Adoratio, s druge strane, ukazuje na dodir usana, poljubac, čak i zagrljaj, što znači ljubav. Ako spojimo oba značenja možemo definirati klanjanje kao predanje u ljubav, jer Bog je ljubav.
Kad bi se ljubav Božja vidljivo očitovala, svi bismo pali ničice na zemlju pred njegovim veličanstvom. Bila bi to spontana i neposredna reakcija. U isto vrijeme bio bi to čin štovanja i podložnosti pred Bogom od strane stvorenja koje je On stvorio i spasio iz ljubavi.
