Euharistija – izvor radosti
 
„Tko će ikad shvatiti sreću kršćanina koji prima Isusa Krista u svoje srce, i time postaje malo nebo. On je sam isto tako bogat kao čitavo Nebo zajedno. Sretne li kuće u kojoj ti kršćani prebivaju! Kakvo li
poštovanje treba imati prema njima kroz cijeli dan! Imati u kući drugo svetohranište u kome dobri Bog doista stanuje tijelom i dušom!“
 
„O čovječe, kako si sretan, ali tako slabo razumiješ svoju sreću! Kad bi je razumio, ti ne bi mogao živjeti… Oh, ne, sigurno ne bi mogao živjeti! Ti bi umro od ljubavi! Ovaj Bog tebi daje sebe... ti ga možeš
ponijeti, ako hoćeš... kamo hoćeš... On je odsad jedno s tobom! Srce koga bi jednom zaokupio čisti zagrljaj Isusov, ne bi moglo naći sreće izvan njega.“
 
Svetac je volio pripovijedati jednu zgodu o svetom Ivanu od Križa i svetoj Tereziji. Njih bi dvoje, kad bi razgovarali o radostima svete Pričesti, osjećali kako ljubav Isusova, idući od jednoga k drugome, rastapa njihova srca tako da bi sveti Ivan od Križa pao na jednu stranu, a sveta Terezija na drugu od velikog zanosa ljubavi. Ove riječi ne bi se ni na koga mogle primijeniti kao na župnika Arškog. Euharistija je za njega bila „kupelj“ u kojoj se on osvježavao. U nju bi on, u napasti i u kušnjama, znao zaroniti i izlazio bi onda veseo i jak. Koliko je suza sreće prolio služeći Svetu Misu i držeći Spasitelja u rukama, za vrijeme zahvale i svojih dugih poklona!
 
Ova radost odsijevala je iz čitavog njegovog života i činila mu je i same križeve privlačnima. „Puno su me klevetali“, govorio je on, „mnogo su mi prigovarali, mnogo su me gurali. Imao sam križeva, imao sam ih više nego što sam ih mogao nositi! Stao sam moliti Spasitelja da mi dade ljubav prema križevima. Tada sam postao sretan. Rekao sam: doista, samo je u tome sreća!“
 
Ta je sreća blistala s njegovog lica i odražavala se u njegovim razgovorima. Taj čovjek, koji je bio tako krut prema sebi, bio je ljubazan, veseo, srdačan. Znao se smiješiti. Imao je milih riječi, dražesnih dosjetki. Vrlo blaga privlačnost počivala je na njegovim usnama iz kojih su istodobno izlazile riječi istine i utjehe.
 
Sreća je poticala i podržavala njegovu snagu. I on nikad nije bio tako blizu da je ponovno zadobije kao kad bi bio najviše satrven. Mnoštvo naroda, prenatrpanost poslovima, dugi sati ispovijedanja, sve što bi moralo uništiti čovjekove sile, njemu ih je vraćalo. Što su hodočašća stavljala na  njega veće zahtjeve, to je on više nadmašivao sama sebe. A to stoga što je svaki dan „obnavljao mladost“ svoju, kao što prorok kaže, u krvi Isusa Krista i žarkim razgovorima s euharistijskim Bogom.
 
 
Misli o Presvetom Oltarskom Sakramentu

• "Trebali bi shvatiti da su upravo trenuci provedeni pred Presvetim najsretniji u našem životu.” 
• “Duša žudi za Bogom, i ništa osim Boga ne može je zasititi. Stoga je Bog došao živjeti na zemlju i postao Tijelom kako bi to Tijelo moglo postati hrana našim dušama.”
• “Mnoga čuda stvaranja mogu nas ispuniti čuđenjem i divljenjem. Ali, kada govorimo o presvetoj Euharistiji, možemo reći da ovdje možemo naći čudo Božje ljubavi za nas… Je li ikada bilo, ili će ikada biti, plemenitije ili velikodušnije ljubavi od one koju nam je Bog pokazao u Sakramentu ljubavi?“
• “Bacam se podno Tabernakula poput psa pod noge svoga Gospodara.”
• “Kada bi mogli shvatiti sve dobre stvari sadržane u Pričesti, ništa više ne bi nedostajalo čovjekovu srcu. Škrtica ne bi više trčao za svojim blagom, ili ambiciozan čovjek za slavom. Svatko od njih bi otresao prašinu zemlje, napustio svijet, i odletio prema Nebu.“
• “Sva dobra djela u svijetu nisu ravna Svetoj Misi jer su djela ljudi, a Misa je Božje djelo. Čak i mučeništvo je ništa u odnosu na ovo, jer je to žrtva čovjeka za Boga, a Misa je žrtva Boga za čovjeka.”
• “Bez Euharistije ne bi bilo sreće na ovom svijetu, život bi bio nepodnošljiv. Kada primamo Pričest, primamo našu radost i sreću. Dobri Bog, želeći dati sebe u Sakramentu svoje ljubavi, dao nam je ogromnu i veliku čežnju, koju nam samo On može zadovoljiti. U prisutnosti ovog prekrasnog Sakramenta, mi smo kao osoba koja umire od žeđi pokraj rijeke - a samo treba pognuti glavu; kao siromah u neposrednoj blizini velikoga blaga - samo treba ispružiti ruku. Tko komunicira s Bogom gubi se kao kap vode u oceanu. Oni više ne mogu biti razdvojeni.”
• “Po primitku Pričesti, slatka Krv Isusa Krista doista teče našim žilama i Njegovo Tijelo je stvarno pomiješano s našim.”
• “Što Isus Krist čini u Euharistiji? Bog je onaj koji se, kao naš Spasitelj, nudi svaki dan za nas poradi Očeve pravednosti. Ako ste u poteškoćama i žalosti, On će vas utješiti i osloboditi. Ako ste bolesni, On će vas ili izliječiti ili vam dati snagu da trpite kako bi zaslužili Raj. Ako đavao, svijet i tijelo ratuju protiv vas, On će vam dati oružje s kojim ćete se boriti, oduprijeti i odnijeti pobjedu. Ako ste siromašni, On će vas obogatiti svim vrstama bogatstva za naše vrijeme i vječnost. Otvorimo vrata njegovog svetog i divnog Srca, omotajmo se za trenutak plamenom njegove ljubavi, i vidjet ćemo što Bog koji nas ljubi može učiniti. Bože moj, tko je to u stanju shvatiti?”
• “Naš Gospodin se tamo skriva, čeka nas da dođemo, posjetimo ga i zapitamo ga ono što želimo. On je tu, u Sakramentu svoje ljubavi, uzdišući i neprestano zagovarajući za grešnike pred Bogom i svojim Ocem. On je tu da nas utješi... Pogledajte kako je dobar! On se prilagođava našim slabostima... U Nebu, gdje ćemo svi biti u pobjedničkoj slavi, vidjet ćemo ga u njegovoj slavi; kada bi se sada pojavio pred nama u svojoj slavi, ne bismo se ni usudili prići mu, ali On se skriva, poput nekog zatvorenika, koji nam kaže: “Vi me ne vidite, ali to nije bitno; pitajte me sve što želite, i ja ću vam dati“.

Anegdota iz života sv. Ivana Marije Vianneya:
 
Vianney je ubrzo uvidio da su iskazi sotonskog humora bili najžešći kada bi neko veliko obraćenje bilo na pomolu, ili, kao što je on u šali znao reći, kada se radilo o “velikoj ribi”. Jednog jutra vrag je zapalio njegov krevet. Svetac je upravo napustio svoju ispovjedaonicu i pripremao se za Misu kada se čuo krik: “Vatra! Vatra!”. Samo je predao ključeve svog boravka onima koji su išli ugasiti vatru: “Zločinac” (to je bio njegov nadimak za vraga) “ne može uhvatiti pticu, pa zapali kavez!”, je bio njegov jedini komentar. Danas hodočasnici mogu nad njegovim krevetom vidjeti sliku oštećenu toplinom plamena. Treba imati na umu da ni u jednom trenutku nije gorila vatra u kaminu niti je bilo šibica u prezbiteriju.
 
PRESVETA EUHARISTIJA KAO ŽRTVA I HRANA DUŠE
 
Svećenik
 
Bez sakramenta svetog svećeničkog Reda ne bismo među sobom mogli imati božanskog Spasitelja. Jer tko je onaj, koji ga s Neba privlači i pod prilikama kruha mu daje stan u svetohraništu? – Svećenik. Tko je onaj, koji je vašu dušu kod ulaza u ovaj zemaljski život primio i u kupki svetog Krsta od istočnog grijeha očistio i posvetnom milošću ukrasio? – Svećenik.
Tko hrani dušu nebeskim Kruhom da joj na njezinom hodočasničkom putu da snagu i jakost? – Svećenik. Tko pripravlja vašu dušu za pristup pred Božju sudačku stolicu, nakon što ju je zadnji put oprao u Krvi Janjetovoj? – Svećenik. I tko pokojnu dušu s molitvama i blagoslovima Crkve prati sve do iza groba? – Svećenik. Od rođenja do smrti – uvijek i uvijek svećenik!
 
O, kako je velik svećenik! Tek ćemo u Nebu moći razumjeti njegovu uzvišenu čast. Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha, nego od ljubavi. Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova.
 
Kako je pak nešto veliko i neshvatljivo svećenik! Kad bi on sam sebe shvatio, umro bi. Sam Bog mu se pokorava. Svećenik izgovori nekoliko riječi i Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist na te riječi silazi s Neba i skriva se pod poniznu priliku kruha. Bog upravlja svoj pogled na oltar i govori: "Ovo je Sin moj ljubljeni, koji mi je omilio". Sili i zaslugama ove božanske Žrtve ne može On ništa uskratiti. Kad bismo imali vjeru, samog bismo Boga vidjeli, sakrivena u svećeniku, kao svjetlo pod  staklom, kao vino pomiješano s vodom.
 
Iza Boga, svećenik je sve. Pustite jednu općinu dvadeset godina bez svećenika i ona će se klanjati nerazumnim životinjama. Kad bismo ja i moj kapelan otišli iz Arsa, vi biste rekli: "Što još imamo tražiti u ovoj crkvi? Gospodin naš i Spasitelj nije više ovdje, sveta Misna Žrtva se više ne prikazuje u njoj, mi se sada isto tako dobro možemo i kod kuće moliti.“. Ako negdje žele uništiti vjeru, počinju tako da protjeraju svećenike, jer tamo gdje nema više svećenika nema više ni Misne Žrtve, a gdje nema Misne Žrtve propada vjera.
 
Ako se želite riješiti svojih grijeha, idete li tada k Blaženoj Djevici ili kojem anđelu da se ispovjedite? Hoćete li vas oni odriješiti? – Ne. – Hoće li vam oni Gospodnje Tijelo pružiti? – Majka Božja ne može učiniti da hostija postane Tijelo njezinoga Sina. Da imate uza sebe dvije stotine  anđela, oni vas ne bi mogli odriješiti. No svećenik, da je ne znam kako jednostavan, može to učiniti. Jedini vam on može reći: "Tvoji su grijesi oprošteni, idi u miru!"
 
O, divne li moći pretvorbenih riječi! Poslije pretvorbe dragi je Bog na oltaru prisutan pod prilikama kruha i vina. Kad bi čovjek ovu visoku tajnu mogao pravo spoznati, umro bi od ljubavi. Bog nas štedi i pokriva ovu tajnu koprenom radi naše slabosti. Kad bi nam se reklo: u ovu ili onu uru, na ovom ili onom mjestu bit će jedan mrtvac probuđen na život, svi bismo mi tamo pohitali, da vidimo čudo. No, nije li pretvorba koja kruh i vino pretvara u Tijelo i Krv jednoga Boga, kudikamo veće čudo nego uskrišenje jednog mrtvaca?
 
Sakrament svećeničkog Reda diže čovjeka k Bogu. Jer što je drugo svećenik nego čovjek koji zastupa Božje mjesto i čovjek koji je opremljen svim punomoćima Božjim? Božanski Spasitelj govori svećenicima: "Idite i učite sve narode … Dana mi je sva vlast na Nebu i na zemlji … Kao što je Otac mene poslao tako i ja šaljem vas … Tko vas sluša, mene sluša, i tko vas prezire mene prezire.".
 
Kad svećenik oprašta grijehe, ne veli: "Bog neka ti oprosti!" nego: "Ja te odriješujem od tvojih grijeha." I u Svetoj Misi kod pretvorbe ne govori: "Ovo je Tijelo Gospodnje", nego: "Ovo je moje Tijelo". On govori u ime Vječnog Velikog Svećenika Isusa Krista. Kad bih se u isto vrijeme sastao s jednim svećenikom i jednim anđelom, najprije bih pozdravio svećenika. Anđeo je prijatelj i sluga Božji, no svećenik je njegov zamjenik. Sveta Terezija običavala je ljubiti tragove, što ih je iza sebe ostavljao svećenik koji je tuda prolazio. Jedan pastir duša koji hoće da vrši svoju dužnost uvijek u ruci mora držati mač kako bi obranio nedužne, a grešnike progonio dok se ne vrate Bogu; ovo proganjanje ne smije prestati sve do njegove smrti.
 
Koliki će vjernici biti okrivljeni jer se nikad nisu Bogu molili za svoje duhovne pastire koji su se, da njih spase, izlagali pogibli vlastite propasti! Svećenik nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijeliti Posljednje Pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas.
 
Presveti Oltarski Sakrament
 
U Presvetom Oltarskom Sakramentu je skriven dragi Spasitelj i čeka na nas da ga posjećujemo i iznesemo mu svoje prošnje. Kako li je On dobar! On se prilagođuje našoj slabosti. U Nebu gdje ćemo jednom slavno trijumfirati, gledat ćemo njega u njegovoj potpunoj slavi. Ali kad bi nam se ovdje na zemlji ovakvim pokazao, nitko se od nas ne bi usudio približiti mu se. No On se skriva kao zarobljenik i govori nam: "Vi me doduše ne vidite, no to ništa nije važno; samo me molite za sve što hoćete i ja ću vam dati".
 
Kad bi nam Bog na volju stavio da od njega prosimo štogod hoćemo, bismo li se ikad usudili svoje ufanje rastegnuti tako daleko? S druge strane, je li Bog u svojoj veličini mogao naći nešto još dragocjenije kako bi nam to darovao? Ne, On nije mogao svoje ljubavi dalje dotjerati, nego time što je sama sebe dao, jer kad njega primamo, primamo ga sa svim njegovim bogatstvima. Nije li to prava rasipnost jednoga Boga? Što čini naše crkve tako svetima i vrijednima svakog strahopoštovanja? Nije li to prisutnost Isusa Krista? O, sretnog li naroda, naroda kršćanskoga!
 
Mi vidimo da roditelji u svojoj oporuci svojoj djeci ostavljaju svoj posjed; ali u oporuci Isusa Krista nisu vremenita dobra koje bi nam On ostavio, nego nam je On darovao Svoje svakog klanjanja dostojno Tijelo i svoju predragocjenu Krv. On boravi tamo, u Sakramentu svoje ljubavi, moli i vapi neprestano svojemu Ocu za grješnike. Kolikim se nepodopštinama On mora izvrgavati da može boraviti među nama! On je ovdje prisutan da nas tješi. Nije li dakle naša dužnost da ga često posjećujemo? Kako bi mu bilo ugodno kad bismo mi, umjesto beskorisnih poslova i hodanja, četvrt sata upotrijebili za to, da njega posjetimo, njemu se klanjamo, njega tješimo za  sve uvrede koje mu se nanose! On se smiješi kad vidi da dolaze čiste duše sa žarkom željom. One mu se približavaju s onom bezazlenošću, koja se njemu tako jako sviđa, kojom one mole za oproštenje svih grijeha obeščašćenja i svih nezahvalnih propusta.
 
Koju li sreću osjećamo u njegovoj prisutnosti kad sami klečimo pred svetohraništem pod njegovim nogama! Hajde, moja dušo, udvostruči žar svoje ljubavi! Ti si sada sama da se Isusu klanjaš. On gleda sada samo na tebe. On nas ljubi tako da nas posvuda traži.
 
Moja djeco, naviknite se na to. Kad se u noći probudite, premjestite se brzo duhom pred svetohranište i recite dragom Spasitelju: "Dragi Spasitelju, ja sam tu! Došao sam da Te hvalim, da Te slavim i zahvaljujem Ti se. Prinosim Ti svoju ljubav i želim Ti sa svetim anđelima praviti društvo". Moli se onako kako možeš i znaš; ako vam je to nemoguće, postavite se iza svog anđela čuvara i molite ga neka on to umjesto vas učini. Moja djeco, kada stupite u crkvu, uzmite blagoslovljenu vodu i dignite ruku na čelo da napravite znak svetoga križa i tada upravite svoj pogled prema svetohraništu jer ga u ovom času Gospodin i Spasitelj svijeta, naš Isus Krist, malo otvori da vas blagoslovi. U Presvetom Sakramentu naš je Gospodin kao prijazni kralj među svojim podanicima, kao dragi otac u krugu svoje djece, kao dobri pastir među svojim ovcama. Kada klečimo pred Presvetim Sakramentom, tada zatvorimo oči, a otvorimo srce umjesto da gledamo okolo. Tada će Bog nama i svoje Srce otvoriti. Mi idemo k njemu, On dolazi k nama: jedan da prosi, drugi da prima. To će biti tajanstven put od jednoga k drugome! Kolike li slatkoće u tom da sebe zaboravimo, a tražimo Boga!
 
Bilo je to u prvim danima moga boravka u Arsu. Živio je ovdje jedan čovjek, koji nikad nije prošao mimo crkve, a da se ne bi u nju navratio. Ujutro kad bi išao na posao i uvečer kad bi se vraćao, ostavljao bi svoju lopatu i motiku pred vratima i ostajao dugo vrijeme klanjajući se pred Presvetim Sakramentom. Ja sam to vrlo rado gledao. Pitao sam ga jednom što on govori našem Gospodinu za vrijeme svojih dugih posjeta. Znate li što mi je odgovorio? "No, gospodine župniče, ja mu ne velim ništa. Ja gledam njega, On gleda mene". Kako je to lijepo, moja djeco, kako je to lijepo!

Dragi Spasitelj boravi u Presvetom Sakramentu kao žrtva. Naviknite se na sljedeću molitvu koju Bog vrlo rado sluša: molite Preblaženu Djevicu da Ona vječnom Ocu za obraćenje grešnika prikaže svoga krvlju oblivenog i ranama pokrivenog božanskog Sina. Od svih molitava, ova je najbolja jer u konačnici, uspjeh svih molitava dolazi od Imena i zasluga Kristovih. Ovo si dobro zapamtite, djeco moja! Sve milosti što sam ih postigao, isprosio sam takvom molitvom. Ona nikad ne zataji. Ne čudimo se više nad tim da su mnoge svete duše provele svoj život u kući Gospodnjoj, dan i noć, one se više nisu mogle odijeliti od njegove prisutnosti. One su iz svojih očiju izgubile same sebe, samo da Boga gledaju. One su zaboravile na sve stvorene stvari, samo da njega nađu.
 
Gdjegod mi bili, upravimo radosno svoje misli, svoje želje prema onoj strani gdje u Presvetom Sakramentu počiva klanjanja dostojno Tijelo Isusa Krista, da se sjedinimo s anđelima koji mu se s toliko strahopoštovanja klanjaju. Kad bismo s anđeoskim očima mogli vidjeti, kako je Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist na oltaru prisutan i na nas gleda, o, kako bismo ga ljubili! Mi se više ne bismo htjeli od njega odijeliti. Mi bismo neprestano ostali klečeći pred njegovim nogama. To bi bio predokus nebeskog blaženstva. Sve bi se drugo činilo kao ludost. Ali nam manjka vjere. Mi smo siromašni slijepci. Pred našim se očima talasa jedno more od magle. Samo vjera bi ga mogla probiti.
 
Moja djeco, kad budem sada u procesiji u rukama nosio dragoga Spasitelja i On vas u svojoj dobroti bude blagoslovio, tada ga molite da se udostoji otvoriti oči vašega srca. Recite mu poput slijepca iz Jerihona: "Gospodine, daj mi da progledam!" Ako ovako bezazleno molite, sigurno ćete postići što od njega želite jer On želi vašu sreću. On je Svoje ruke napunio milostima i traži duše kojima će ih podijeliti. Ali jao, nitko ih ne želi primiti! O koliko ravnodušnosti, o koliko nezahvalnosti! Moja djeco, mi smo previše zaslijepljeni da bismo mogli ove uzvišene stvari shvatiti. Jedanput ćemo ih shvatiti, ali tada neće biti za nas više vremena.

---