Varaždinska biskupija radosno iščekuje subotu 13. lipnja i na blagdan svetog Antuna Padovanskoga kada će postati bogatija za dva nova svećenička zvanja. Naime, đakoni Lovro Biškup iz Župe svetog Vida u Varaždinu te Filip Jakupec iz Župe svetog Vida u Pitomači po rukama varaždinskog biskupa, mons. Bože Radoša, primit će sakrament svetog reda na dan kada Crkva slavi “sveca svega svijeta”. Lovro i Filip za đakone su zaređeni 28. rujna prošle godine pod geslom “Da svi budu jedno” (Iv 17,21).

Lovro Biškup rođen je 8. studenoga 1995. godine u obitelji Juraja i Marije Biškup iz Varaždina kao drugo od ukupno troje djece. Trojica su braće, uz najstarijeg Tomislava, srednjeg Lovru te Josipa, koji je bogoslov 2. godine. Lovro je pohađao Drugu osnovnu školu Varaždin te nakon nje Prvu gimnaziju također u rodnom gradu. Potom upisuje studij filozofije u Zagrebu i teologije u Rimu. Član je franjevačke mladeži - FRAME. Svoju mladu misu, vlč. đakon Lovro Biškup slavit će u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Varaždinu na prvi dan ljeta, u nedjelju 21. Lipnja. Pjesmom će misno slavlje animirati Župni zbor mladih Via, a propovijedat će vlč. Ante Vrhovac, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.

Filip Jakupec rođen je 11. svibnja 1995. godine u Koprivnici. Od malih nogu živi u Pitomači s ocem Ivicom, majkom Marijom i bratom Domagojem gdje je pohađao i osnovnoškolsko obrazovanje. U virovitičkoj Gimnaziji Petra Preradovića maturirao je 2014. godine kada upisuje Katolički bogoslovni fakultet i ulazi u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Dvije godine kasnije nastavlja teološki studij u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana živeći u Papinskom kolegiju Germanicum et Hungaricum. Mladu misu svečano će proslaviti u nedjelju 28. lipnja u Pitomači, a propovijedati će preč. Anđelko Košćak.

Poštovani Lovro i Filipe, obojica ste rodom iz župa posvećenih svetom Vidu? Jeste li zbog toga s njime posebno povezani te kakvo mjesto u vašim srcima zauzima ovaj ranokršćanski svetac?

Lovro: Sveti Vid je mučenik. Sveti Lovro je mučenik. Zaštitnik moje bogoslovske formacije je blaženi Alojzije Stepinac, mučenik. Zaštitnik moje đakonske službe je sveti Marko Križevčanin,
mučenik. S mučenicima započinje kršćanstvo. Mučenici su temeljni primjer, osnova
kršćanske duhovnosti. Bijedan je život onog koji ne umire za svoje Ideale.

Filip: Kad razmišljam o tom svecu, uvijek se sjetim dviju stvari. Prva je oltarna slika koja se nalazi u župnoj crkvi svetog Vida mučenika u Pitomači. Na njoj je taj mladi mučenik prikazan s desnom rukom položenom na svojim prsima, a lijeva mu je ruka podignuta i otvorenih dlanova prema nebu. U toj gesti dviju ruku kao da se iščitava neverbalna poruka: „Moj život Tebi, Bože!” Zapravo, fascinira kompozicija cijele slike jer u nepremostivi kontrast stavlja nebo i zemlju, Boga i svijet, svetost i – možemo slobodno reći – prosječnost. I stoga je svaka misa na kojoj sam nekad služio kao ministrant ili sada kao đakon, tijekom poklecanja na početku i na kraju mise, završavala pogledom na nju i tihom molitvom: „Moj život Tebi, moj život Tebi!” Druga je stvar proštenje i svečana misa na Vidovo, 15. lipnja. Tada Pitomača zasja u svom punom sjaju, ljudi se druže i okupljaju na misama te se istovremeno održava i festival „Pjesme Podravine i Podravlja” – iskustvo je to koje potvrđuje kako sveci i dan danas okupljaju sve i različite vrste ljudi, pa makar im sveti Vid i ne bio prvi na umu! Zbog toga mogu reći da mi je taj svetac posebno drag.

Kada ste osjetili Kristov poziv i odlučili da svoje živote želite staviti na raspolaganje Bogu, Crkvi i ljudima?

Lovro: Vjerojatno sam već u majčinoj utrobi isprobavao kolar košulju. Hvala svim bakama koje iskreno mole za nova svećenička zvanja. One shvaćaju.

Filip: Poziv sam prvi put osjetio kada sam u 5. razredu osnovne škole počeo ministrirati. Iako sam i prije pokazivao simpatiju prema misi i crkvi, od 5. sam razreda počeo svakodnevno odlaziti na misu, čitati duhovnu literaturu, istraživati živote svetaca i sve se više uključivati u život župne zajednice. Pošto sam tamo našao svoju drugu obitelj, počeo sam se osjećati kao na „svom terenu” i razmišljati ne bi li možda bilo dobro tako posvetiti i cijeli život služenju Bogu u njegovoj Crkvi. Iako sam osjećao snažnu privlačnost i naklonost takvom pozivu, za odluku je bilo prerano. Tako sam nastavio svoje školovanje u virovitičkoj Gimnaziji Petra Preradovića i u tom se periodu mnogo preispitivao. Nakon mature, ništa me nije moglo pripremiti za taj trenutak kad sam se trebao pokrenuti i slijediti ono što mi je dotad bilo najprivlačnije i najsmislenije za vlastiti život: ući u Bogosloviju.

Kako je tekao vaš rast u vjeri te jeste li ikada posumnjali u odluku?

Lovro: Ne znam kako je to posumnjati u svoju odluku, a vjerujem da je za to kriv zaštitnik moje bogoslovske formacije, moj kardinal blaženi Alojzije Stepinac. Nije li i to još jedno njegovo čudo? Rast u vjeri? Svaki dan još malo više. Probuditi se ujutro i opet si postaviti ono pitanje iz Iv 21,15, dakle „Ljubiš li me?“ Odgovor: „Danas ću Ti pokazati, djelima ću Ti odgovoriti, moj
Isuse, da Te ljubim.“

Filip: Moj rast u vjeri nije tekao pravocrtno, ali mogu reći da je bilo normalnih izazova za moju vjeru, kao i za vjeru svakog drugog kršćanina. Bilo je sumnji, i na području vjere i na području duhovnog poziva. Jedan je teolog rekao kako je sumnja sestra blizanka vjere. I zaista, da nikad nisam posumnjao u vjeru i svoje duhovno zvanje, nikad ih se ne bi trudio iskreno voljeti i razumijevati kao sada. Isto tako nas i povremena sumnja u naše odluke uči da ih pokušamo vidjeti iz druge perspektive, no nikad se ne ugnježđujući u njoj kao u naš prirodni okoliš i poželjno stanje duše. S Božjom sam pomoću nakon svake sumnje sretno našao povratak onoj vjeri koja je time bivala sve mlađom i živahnijom, napose u njenim novootkrivenim istoznačnicama: pouzdanju, odvažnosti, povjerenju. Stoga svakome mogu preporučiti zdravu dozu sumnje koja otklanja životnu tromost poput prašine s dugo nečitane knjige!

Za Vaše đakonsko geslo uzeli ste citat iz Ivanova evanđelja “Da svi budu jedno”. Kako glasi Vaše svećeničko geslo, kako ste ga odabrali i zašto baš to?

Lovro: Čovjekovo bitno svojstvo jest biti biće odnosa. Sada je vrijeme kada svatko živi i radi za sebe. Dolazi pak vrijeme kada će svi biti jedno. Kristov je to manifest. A On je Bog. Kristovo pitanje Petru „Ljubiš li me?“ naše je svećeničko geslo. Pitanje je to koje prvo valja postaviti svakoga jutra. Petar je malen. Isus pak samo malenog poziva na velike stvari. Veliki su ionako dostatni sami sebi.

Filip: Geslo za svećeničko ređenje glasi: „Ljubiš li me?” (Iv 21,15). To je Isusovo pitanje upućeno Petru na Tiberijadskom jezeru nakon uskrsnuća. Vrlo je dirljivo, direktno i zahtjevno! Istovremeno puno toga budi i obećava, ali i obvezuje i traži. Iza tog se pitanja krije Petrova nestalnost, impulzivnost i samouvjerenost – možemo reći, sve „mladenačke” odlike! – ali i Isusova upornost, povjerenje i plan s čovjekom. Prekrasno! Imati Boga kojega ne plaše toliko vlastiti padovi i slabosti, koliko moja kolebljivost i nepovjerenje u novi početak. I tada jednostavno svaki strah nestaje. U tome, osobno, leži i jezgra mog poziva: osjetiti se toliko ljubljenim i prihvaćenim od Boga da se jedino kod Njega i u Njemu osjećaš „kao kod kuće”! I kad nas Isus tijekom obreda ređenja (ponovo) upita: „Ljubiš li me?”, zasigurno ćemo Mu odgovoriti onako kako samo On to može darovati i razumjeti.

Đakonski praktikum odradili ste u Župi sv. Jurja u Đurđevcu, odnosno u Župi sv. Ilije u Svetom Iliji. Kako vam je bilo, po čemu ćete posebno pratiti đakonski praktikum?

Lovro: Kada razmišljam o mjesecima koji polako teku u divnu uspomenu, navire mi jedna slika, slika dobrog pastira: Biti blizu svakome, okrenuti leđa nikome. Svima sve.

Filip: U Župi svetog Ilije bilo mi je vrlo ugodno, osjećao sam se prihvaćeno i dijelom jedne obitelji. Župnik, preč. Izidor Ferek, bio je veoma strpljiv i pokazao mi kako je zaista lijepo biti svećenik. Uz njega, tu su bile i sestre Kćeri Božje ljubavi koje su svaka na svoj način doprinijele našoj maloj „obitelji” i župnoj zajednici. Župniku i sestrama zahvalan sam na svemu! Župljani su također bili otvoreni i ljubazni te mi ni na koji način nisu poručivali da tamo nisam poželjan i potreban. Posebno sam im zahvalan na lijepom ispraćaju i pomoći koju su mi tom prigodom darovali. Najviše ću pamtiti koliko mi je bilo stalo da im propovijedi budu jasne i bliske, zatim kako su župni vjeronauci s krizmanicima bili uzbudljivi i zanimljivi te živahne i opuštajuće susrete s ministrantima. Osim toga, u blizini su bili i neki mlađi kolege u kojima sam mogao naći podršku, mudar savjet i dobro društvo. U svakom slučaju, vrlo lijepo životno razdoblje!

Što ste tijekom posljednjih devet mjeseci posebno naučili od vaših župnika, fra Mirka Kemiveša i vlč. Ivice Puškadije, ali i mjesnih župnika koji su vas pratili putem đakonskog hoda, vlč. Marka Raca i preč. Izidora Fereka?

Lovro: Uz patera Mirka uvijek se osjećam kao doma, kao uz oca, kao uz dobrog pastira. Od vlč. Marka Raca sam naučio da svećenik prije i iznad svega mora biti ljudina.

Filip: Od svog župnika, vlč. Ivice Puškadije, naučio sam kako u vjeri i duhovnosti uvijek treba i drugo „krilo” razuma, psihologije i ljudskosti. Tako se svećenik neće pobrinuti samo za lijepo bogoslužje, duhovni sadržaj i katehezu u svojoj župi, nego i za okoliš, zgrade, ljude u njihovom afektivnom i materijalnom stanju. Svećenik neće poznavati samo duhovnost i duhovnu literaturu, nego i današnji svijet, povijest, politiku, kulturu i način na koji će sve to pokušati pronicavo razumjeti i povezivati. Jednom riječju, vlč. Ivica me je naučio da ako se sva čovjekova pozornost usmjeri u samo jednom smjeru, da on nužno ostaje bez ravnoteže u procjenjivanju stvarnosti. Od župnika, preč. Izidora, naučio sam koliko su strpljivost, koncentrirana pažnja i darovano vrijeme potrebni i nužni u odnosima unutar župne zajednice. Osim toga, također je dobro što prije naučiti da se mrmljanjem ništa ne postiže, kako se darovima lako može razveseliti ljudsko srce i da su oholost i umišljenost nepoželjna prtljaga u župnikovom domu i duši.

Red prezbiterata primit ćete po rukama mons. Bože Radoša, i to kao prvi mladomisnici koje će on pomazati. I sve to na spomendan svetog Antuna Padovanskoga. Zasigurno će ovaj, Hrvatima omiljeni svetac, odsada imati još posebnije mjesto u vašim srcima…

Lovro: Zajedno sam s gosp. mons. Božom Radošem, odnosno u otprilike isto vrijeme, došao u Rim, zajedno se vratio. Sada sam prvi njegov mladomisnik. Istinski ga imam kao oca. On je moj dobar pastir. Mogu li od Boga još išta tražiti? Ako izgubim predragocjeni primjer Presvetog Srca i otajstvenu svetost sakramenta svetog reda, znam koji je svetac izgubljenih koji će mi ih vratiti. Volim svetog Antu jer volim franjevaštvo. Najljepše je biti najmanji pred Bogom.

Filip: Zasigurno hoće. To je vrlo poseban dan kojeg mi, kandidati za red prezbiterata, ne možemo svojatati samo za sebe. U tom slučaju još više nema mjesta strahu, jer su zemaljska i nebeska Crkva uz nas. Ali mjesta strahopoštovanju uvijek treba biti: pristupam nečem što izvorno i konačno nije moje, to posuđujem i svjesno se odlučujem da postajem odgovornim i mudrim upraviteljem Gospodnjih otajstava. Zbog toga treba biti i trunčice zdravog nepovjerenja u samog sebe, znajući da Gospodina mogu zanijekati ne samo tri, kao sveti Petar, nego i više puta! Siguran sam da će mi obred pomazanja ruku ostati u posebnom sjećanju: ulje, koje je simbol izobilja Božje milosti i duhovnog bogatstva, utiskuje se u kožu, širi ju i čini elastičnom. Simbolika je preduboka: Bog – pošto je pozvan da to učini! – prolazi kroz svaku fizičku i duhovnu granicu te ulazi u intimu ređenika da tamo postane „izvorom žive vode koja struji u život vječni”. Možda se neću odmah promijeniti i u trenu posvetiti, ali će posao biti započet samo kako bi se dovršio: da ređenikovo srce bude prošireno i elastično poput kože natopljene uljem.

Kao mladi svećenici vjerujem da se bez zadrške stavljate u ruke Gospodinu i na raspolaganje mjesnom biskupu, no imate li možda nekih posebnih osobnih želja vezanih uz konkretnu službu unutar Katoličke Crkve?

Lovro: Kada se mladi čovjek ženi, razmišlja li o konkretnim službama u braku? Valjda samo sanja o sve većoj ljubavi prema ženi. I moja je najkonkretnija želja uvijek sve veća radost Bogu, sve veća ljubav čovjeku. I sve veća cirkulacija i jednoga i drugoga u jedini san, a to je Kraljevstvo Nebesko. Civilizacija ljubavi.

Filip: Oduvijek sam volio čitati, pisati i studirati. A kad se pročitano jednom i shvati te postane toliko utjecajnim da počne mijenjati tvoj unutarnji i vanjski svijet, onda se osjeća čežnja da se to (s) drugima i podijeli. Zato mi je osobna želja da u Crkvi nađem neki način na koji ću te svoje sklonosti moći i dalje njegovati i razvijati, ne samo na svoju, nego i na korist mnogih drugih. Svakako da u tom planu iznalaženja načina neću zaboraviti upravo ono što sam odgovorio na prethodno pitanje: ulje kožu širi i čini ju elastičnom, stoga trebam prihvatiti i da Crkva očekuje da imam široko i elastično srce. No, ne treba zaboraviti i to da Gospodin za darove koje je u nas položio ne podrazumijeva da se zanemare i ostave da zakržljaju. U svakom slučaju, taj isti Gospodin ravna i svojom Crkvom. Čak i ako Njegovi darovi unutar Crkve zakržljaju, to samo znači da će uskoro izbiti neki novi pupoljak ili mladica.

Za kraj, vaša mladomisnička poruka vjernicima Varaždinske biskupije koji sigurni smo, željno iščekuju, mole za vas, te se raduju novim duhovnim pastirima koji će voditi kako njih, tako i njihovu djecu…

Lovro: „Ženo, evo ti sina!“, moje je mladomisničko geslo. Posljednja riječ Gospodnja. S križa. Krist je podnio žrtvu da bismo imali Crkvu kao što je čovjek podnosi da bi se darovala ljubav. Ne
dajmo Crkvu. Ljubimo Crkvu. Budimo obitelj. Budimo ponosna kap najljepše i najveće obitelji, i zemaljske i nebeske, i sadašnje i vječne civilizacije ljubavi.

Filip: Moje mladomisničko geslo je: „Isus reče: 'Žedan sam.'” (Iv 19, 28) Dragi vjernici Varaždinske biskupije, molite za nas ređenike i za sve svećenike da već sâm pogled na nas u svima probudi svijest kako je Bog jedini za kojim žeđamo i koji nas jedini može nasititi!
 

Goran Damjanić
Fotografije: Siniša Conar