KOTORIBA, 7. 10. 2017.

---

Raspjevano, veličanstveno, radosno i emotivno bilo je u subotu 7. listopada u župnoj crkvi Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa u Kotoribi. Crkveni župni pjevački zbor tom je prilikom, naime, proslavio svoj veliki jubilej, 50. rođendan, a slavlje je svojim dolaskom i predvođenjem euharistijskog slavlja uveličao varaždinski biskup Josip Mrzljak.

Iako kao četveroglasni zbor djeluje pola stoljeća, organizirano crkveno pjevanje u ovom pitomom i slikovitom međimurskom mjestu mnogo je starije. Naime, još početkom 17. stoljeća pojavljuju se prvi učitelji, odnosno kako su ih zvali, orguljaši, kantori ili školnici. Zadaća im je bila da svojim sviranjem i pjevanjem uljepšaju bogoslužje u crkvi, ali i da poučavaju djecu čitanju, pisanju i vjeronauku. Daleke 1902. godine nabavljene su i blagoslovljene orgulje u župnoj crkvi kod orguljara “Augustera i sina” u Pečuhu. Tadašnji župnik u Kotoribi Juraj Lajtman 1909. godine osniva dvoglasni zbor, a razdoblje od 1916. do kraja 20-ih godina prošlog stoljeća posebno se ističe u plodonosnom i lijepom radu zbora pod vodstvom orguljaša Vinka Baloga.

Zbog političkog pritiska u doba župnika Ferdinanda Erenrajha zbor nakratko prestaje djelovati, ali se ponovno okuplja 1932. godine dolaskom župnika Stjepana Maleca. Tada je organiziran četveroglasni zbor križara i križarica ponovno pod vodstvom Vinka Baloga. Zbog političkih razloga 1937. godine od pjevanja u zboru odustaju muški članovi, a tako je bilo sve do 1967. godine kada je na poticaj mladog župnika Ignacija Zadravca opet ‘zasjalo sunce’, jer se obnavlja mješoviti pjevački zbor koji otada djeluje bez prestanka. Gotovo 10 godina zbor je vodio bivši župnik, prečasni Blaž Horvat, a unazad 20 godina vodstvo zbora preuzima orguljaš Damir Kadija.

Gaje domaću međimursku popijevku

Gospodin Damir se pjevanjem bavi od završetka osnovne škole, što nije čudno, budući da dolazi iz glazbene obitelji. Svoju ljubav prema crkvenoj glazbi upotpunio je završetkom škole za voditelja crkvenog pjevanja, odnosno orguljaško-kantorsku školu pri Katoličkom-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

- Rođen sam u veoma vjerskoj obitelji. Tako je baka pjevala u zboru, a evo mama pjeva više od 50 godina. U takvom okruženju i u mene se to sve nekako utkalo. Bit ću vezan za crkvenu glazbu i vodit ću zbor dokle god me bude zdravlje služilo, tj. dokle dragi Bog bude htio - kaže voditelj zbora u Kotoribi Damir Kadija.

Crkveni zbor župe Kotoriba danas broji 34 člana, 18 ženskih i 16 muških. Zbor najviše izvodi sakralne pjesme na liturgijskim slavljima i to jednoglasno, dvoglasno, i četveroglasno. Prije desetak godina osnovana je i muška vokalna skupina. Osim crkveno-liturgijskih pjesama zbor gaji i domaću međimursku popijevku. Vježbaju uglavnom jednom tjedno, a za veća slavlja prema potrebi, čak i do četiri puta tjedno.

“Marljiv seljak s pjesmom na ustima”

- Svaki naš susret, odnosno proba, je radosno i veselo druženje, gotovo smo kao jedna velika obitelj. Ima tu rođendanskih i imendanskih slavlja, a imali smo par članova koji su slavili 50 godina braka. To je tek bilo veselo. Od gostovanja bih posebno izdvojio cjelovečernji nastup u sklopu "Pasionske baštine" u crkvi svete Katarine u Zagrebu pod temom “Oh žalosni dnevi i turobna vura”. Tamo smo zapravo predstavljali Međimurje, gdje je pasionska baština privržena na poseban način. Ta je baština 'ispačena iz duše marljivog i trudnog seljaka, koji je dolazio i odlazio s pjesmom na ustima i to pjesmom tugaljivom, pasijskom'. Zar bi nakon svih tih žuhkih trenutaka koje smo u našem Međimurju proživjeli kroz povijest i moglo biti drugačije? - prisjeća se i istovremeno pita gospodin Damir.

Nedavno je zbor dobio plaketu Općine Kotoriba za 50 godina djelovanja, a veliki rođendanski koncert i gostovanje varaždinskog biskupa posebno će pamtiti svi članovi zbora, posebice zborovođa.

- Biskupov dolazak je nešto što smo posebno iščekivali, jer se radi o našem Pastiru. To je poseban dan i posebno smo se pripremali za njegov dolazak, a to itekako vidim kod mojih pjevača koji su bili počašćeni i veoma radosni te su se pripremali s posebnim angažmanom. Što se tiče plakete od Općine veoma se time ponosimo, no mislim da zbor nije osnovan da bi dobivao medalje ili nagrade. Zbor se priprema za Njega, našeg Spasitelja i Otkupitelja, kojemu podaje svojim glasom i pjesmom hvalu svake nedjelje na svetoj misi. Mislim da ne postoji veća nagrada - kaže skromno gospodin Damir Kadija.

Unatoč strahu od komunizma napunili cijelu kapelu!

Stjepan Vugrinčić jedan je od rijetkih koji su u zboru od prvoga dana. Redovito se odaziva na probe, a sa sobom dovodi i suprugu. O kantoru Damiru ima samo riječi hvale.

- Damir je naš orguljaš i dirigent. Jako smo zadovoljni s njime. Jako je sposoban. Pomaže puno sa savjetima - kaže gospodin Stjepan.

Josip Nađ u zboru je također od njegova početka, dakle već punih 50 godina. Priča nam kako se zapravo zbor formirao.

- Bio sam u jako dobrim odnosima s tadašnjim župnikom Ignacijem Zadravcem. Jednom prilikom sam bio kod njega i pitao ga bismo li mogli osnovati mješoviti zbor, budući da je stari zbor bio “pri kraju” jer je ostalo tek nekoliko starijih žena. Rekao mi je da pitam kantora Vinka Baloga koji je, kada sam mu došao s idejom, kazao kako je jedva čekao da nešto pokrenemo. Nakon toga sam s jednom rođakinjom sastavio spisak koga bismo mogli pozvati. Možete si misliti kako je bilo u ono vrijeme sastajati se tako. Bilo je to zabranjeno, bojali su se ljudi u komunizmu. No, mi smo raznosili pozive i odazvalo se toliko ljudi da su napunili cijelu kapelu svetog Franje. Naravno, nakon nekog vremena su neki otpali. Prva misa na kojoj smo pjevali bila je u srpnju, na Dan klečanja - prisjeća se župljanin Josip Nađ.

Tko pjeva - dvostruko moli

Od njegova začetka u zboru je i Alojzije Škoda koji je zavolio crkveno pjevanje zahvaljujući tadašnjem kantoru Vinku Balogu.

- Kada smo bili mlađi i zabavljali se, voljeli smo pjevati. Čak smo i na ulicama pjevali. Uvijek se pjevalo. To smo stvarno obožavali. Osim toga svirao sam i usnu harmoniku. U crkvu sam također išao i tako sam zavolio ovaj zbor. Tko pjeva, dvostruko moli - kaže Alojz Škoda iz Kotoribe.

Iako postoji i dječji zbor, gospodin Alojzije kaže kako je mlade ljude vrlo teško pridobiti za crkveno pjevanje.

- Nažalost, ne možemo nasljednike dobiti. Mladih koji bi pjevali u crkvi, sve je manje. Mladi nažalost danas samo tipkaju i gledaju u mobitele - napominje.

Učenik nadmašio učitelja

Gospođa Slava Kadija kaže kako uživaju dok pjevaju, a od pjevanja čak i zarade i pokoju kunu, uglavnom na sprovodima. Kako je nju učila njezina majka, tako je i ona prenjela ljubav prema glazbi na svog sina. Tako je učenik nadmašio učitelja, jer je njezin sin Damir danas voditelj zbora! A osim na misama, zbor nastupa na raznim manifestacijama za potrebe mjesta i župe, često i izvan Kotoribe. Nastupali su tako u zagrebačkoj i varaždinskoj katedrali, rodnoj župi našeg blaženika Alojzija Stepinca u Krašiću, u Čakovcu za proštenje Gospe od Anđela, na Trsatu, u Svetoj Mariji, Mlinarcima, itd. Prošle godine zbor je gostovao u Aljmašu i susjednoj Mađarskoj, a iduće godine pozvani su u Austriju. Rado u svoju sredinu primaju i druge zborove, posebno one od kojih mogu nešto naučiti. Ugostili su tako muški katedralni zbor iz Zagreba, svjetski poznatog orguljaša Anđelka Klobučara, Bogoslovni oktet, Zbor liječnika iz Zagreba, Zbor mladih "Nova nada", Varaždinski katedralni zbor i mnoge druge.

- Imam kćer koja bi me mogla zamijeniti, ali rekla mi je da tek kada ode u penziju. A voli pjevati. Imam i četvero praunuka, no teško ih je animirati, jedna praunuka je na studiju, druga u srednjoj školi, tako da ih je teško sakupiti i animirati za crkveno pjevanje. Ja sam zbog godina već dva - tri puta htjela napustiti pjevanje, no nije išlo. Nešto me ipak drži ovdje - kaže Magdalena Siladi, vitalna 82-godišnja članica župnog zbora.

Čuvaju baštinu očeva i djedova

Osim crkveno-liturgijskog pjevanja, zbor, kao što smo spomenuli, gaji i međimursku popijevku kojom nastupa na raznim priredbama, poput Majčinog dana, Dana državnosti i drugih čuvajući baštinu svojih očeva i djedova koji pjevuše ove pjesme, možemo slobodno reći, stoljećima. Terezija Legin ne može posebno odabrati svog favorita kada je riječ o pjesmama.

- Sve su mi lijepe i posebno drage. I marijanske, i božićne, i uskrsne, sve. Volim i naše međimurske popijevke. U crkvenom zboru završila sam sa 17 godina. Kada sam se udala, malo sam pauzirala, ali ljubav prema pjesmi nikad nije nestala. I danas kada sam stara i noge me bole, svejedno idem na probe i mise. Crkveno pjevanje mi je utjeha. Koliko god mi bilo teško, svake nedjelje, a kad mogu i radnim danom, idem u crkvu pjevati. To mi je zadovoljstvo - kaže iskreno gospođa Terezija.
 

---