VARAŽDINSKA BISKUPIJA – TAJLAND, 17. 7. 2018.

Ovih se dana navršavaju dvije godine otkako je vlč. Dario Paviša, svećenik Varaždinske biskupije rodom iz Župe svetog Luke evanđelista u Kalinovcu i pitomac Papinske Crkvene Akademije, imenovan tajnikom nuncijature u Tajlandu.

Rođen u Koprivnici od oca Mate i majke Slavice rođ. Haraminec, Dario nakon osnovne i srednje škole u rodnoj Podravini upisuje Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu koji završava 2010. godine. Za đakona je zaređen 28. studenog iste godine, a svećenik Varaždinske biskupije postao je 26. lipnja 2011. Godinu dana je obavljao službu župnog vikara u Kutini i Kutinskoj Slatini u Sisačkoj biskupiji, da bi ga 2012. godine mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, poslao na studij u Rim gdje postaje pitomac Papinske Crkvene Akademije i studira kanonsko pravo na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu. Ondje je magistrirao 2015. godine, a u svibnju iduće godine obranio je doktorsku disertaciju pod nazivom „Odnosi unutarnjeg prava i međunarodnog prava na primjeru Vojnog ordinarijata u Hrvatskoj“.

Već su dvije godine prošle otkako se vlč. Dario uputio u ovu daleku i Hrvatima, sasvim sigurno, nedovoljno poznatu azijsku zemlju. Kako se snašao na drugom kontinentu? Kakve su emocije nakon dvije godine života osam tisuća kilometara od kuće i to u zemlji sa 65 milijuna stanovnika (!)? Kakav je izazov biti pastirom Katoličke Crkve u državi s tek nešto više od 0,5 posto katolika (!)? Gdje se vidi u budućnosti? Koje su mu želje i planovi? O svemu ovome, ali i o mnogo više od toga popričali smo s vlč. Darijom.

Intelektualna i duhovna priprema za buduću službu

Poštovani, vlč. Dario, doktorirali ste na Papinskoj crkvenoj akademiju u Rimu u svibnju 2016. godine, a dva mjeseca kasnije postali ste tajnik nuncijature u Tajlandu. Kako ste se našli, ali i snašli u toj službi?
 

Ulaskom u Papinsku crkvenu akademiju treba se upisati i poslijediplomski studij. U mom slučaju je bio magisterij te doktorat iz kanonskog prava na Papinskom lateranskom sveučilištu. Bile su to za mene četiri godine intenzivnog studijskog rada, ali i duhovnog sazrijevanja kao čovjeka, vjernika i svećenika. Naravno da su te četiri godine bile usmjerene, kako u intelektualnom, tako i u duhovnom pogledu na pripremu za buduću službu služenja u Papinim predstavništvima diljem svijeta. Diplomatski aspekt djelovanja Svete Stolice za mene je bilo pravo otkriće. Sve do razgovora s mojim biskupom Josipom Mrzljakom koji me poslao na studij nisam ni znao da postoji određena crkvena ustanova u kojoj se pripremaju svećenici za službu crkvene diplomacije. O diplomatskom spektru Svete Stolice znao sam samo ono što smo učili na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Sve to tražilo je potpuno preispitivanje svećeništva i svećeničkog poslanja koje sam ponio sa sobom iz roditeljskog doma i za koje sam se pripremao kroz pet godina bogoslovije u Zagrebu. Iz današnje perspektive smatram da sam kroz studij u Rimu dobio, ne samo intelektualnu pripremu i znanje, već ponajprije duhovno iskustvo svećeništva i stvarno iskustvo univerzalne Crkve.

Nakon đakonske službe u Lepoglavi i kapelanske službe u Kutini našao sam se u Rimu. Bio sam prvi puta izvan domovine, talijanski sam više mucao, a ne govorio. U Papinskoj crkvenoj akademiji bilo je tada tridesetak svećenika iz 17 zemalja svijeta. Tada sam se po prvi puta zapitao: "Što je to svećenik bez župe?" Zahvaljujem Bogu da sam imao privilegiju živjeti to iskustvo, jer sam kao mlad svećenik na samom početku svećeničke službe dobio iskustveni odgovor od Boga da je svećenik u svojoj biti molitelj -  molitelj za narod, ne samo za određenu župu, već za cjelokuni svijet. To mi i danas daje snagu da radosno mogu vršiti svećeničku službu i osjećati se kao župnik koji ima veliku župu. Iza svakog pisma ili dokumenta koji dolazi na moj stol stoji konkretna osoba i na taj način u skrovitosti svog ureda dotičući te listove papira dotičem u tihoj molitvi i živote osoba kojih se ti dokumenti tiču.

Privilegirano i dragocjeno iskustvo
 

Drugo pak iskustvo na kojem zahvaljujem je iskustveni doticaj s univerzalnom Crkvom kojom predsjeda Petar naših dana, Papa Franjo. Sam susret u kući u kojoj sam živio i studirao sa svećenicima koji dolaze iz 17 različitih zemalja u meni je odmah srušilo zid samodostatnosti i otvorilo nove horizonte. Vjerujte mi, to je dragocjeno iskustvo, usudio bih se reći privilegirano. Postepeno sam shvaćao da moja obitelj i obiteljski odgoj nisu bili najsavršeniji, da moja župa nije najbolja, najsvetija, i da Hrvati nisu jedini narod bogat tradicijom i pokladom vjere, ali sam ujedno shvatio da je za mene moja obitelj savršena jer je moja, moja župa dobra i sveta jer je moja i hrvatski narod bogat u tradiciji i čuvar poklada vjere jer je to moj narod iz kojeg sam potekao i kojim se ponosim. To je bogatstvo koje sam dobio, ali i nova iskrena prijateljstva, otvorenost za novo i drugačije, mogućnost uspoređivanja i rađanja novih ideja, doticaj vjere, tradicije, života, Krista na svim kontinentima. To je fascinantno i zbog tog bogatstva ne žalim neprospavane i sjetne noći u kojima često krene suza za Hrvatskom, rodnim podravskim krajem, Kalinovcem, Ledinama i Čepelovcem, dragim roditeljima, sestrom i njezinom obitelji i svim dragim ljudima. Upravo u tim trenucima Bog mi je darovao milost da spoznam jakost duhovne blizine koja je često puta puno jača od one fizičke i u tome smo najsličniji Bogu.

 

Nakon dvije godine službe u vatikanskoj diplomaciji kakve su emocije?
 

Imam sestru 12 godina stariju i sjećam  se doba kada je putovala vlakom u srednju školu u Koprivnicu. Morala bi se ujutro ustati iz toplog kreveta (pogotovo po zimi), a i ja sam se često puta tada znao probuditi i s njom pojesti doručak koji bi joj mama spremila. A kad je odlazila biciklom na vlak ja bih se brzo ponovno zavukao u svoj topli krevet i mislio u sebi: "Uh, ne bih sada išao nikuda iz toplog kreveta, a kamoli tako daleko u Koprivnicu, ja neću nikada i nikud iz Kalinovca." Rekao bi moj zemljak mons. prof. dr. sc. Ivan Golub: "Kako se Bog smijao tih dana." Mi u svom životu često puta zaboravimo na poslanje. I upravo to mi daje snage da danas mogu sjesti u avion i iz rodnog Kalinovca poletjeti više od 8 000 kilometara i osjećati se mirno. Zašto kažem mirno? Jer u svojoj savjesti osjećam da vršim volju Božju. Volju onog koji me poslao, od kojeg sam preko Crkve primio poslanje. To poslanje često puta nije lako, kao što nije bilo ni poslanje Isusa Krista koji je za nas nosio križ spasenja, ali to poslanje ispunjava nas mirom. Znam da sam u miru s Bogom, sa samim sobom i ljudima. Evo to su moje emocije. Često se i sam pitam odakle dolazi snaga za tolike susrete s novim ljudima, kulturama, jezicima. Odgovor je poslanje, Crkva, Bog. Kad se izgubi dimenzija poslanja iz života i odbije poslušnost Bogu preko Crkve, izgubi se kurs i sve postaje teško.

Papina blizina prema svakom vjerniku
 

Što je zapravo vatikanska diplomacija i čemu ona služi?
 

Kažu da je vatikanska diplomacija najstarija u svijetu, a ako je najstarija to ujedno donosi i veliko iskustvo. Ne bih ovdje ulazio u povijest vatikanske diplomacija, ali volio bih istaknuti da je vatikanska diplomacija vrlo specifična, zapravo jedinstvena u svijetu po tome što iza nje ne stoji ekonomski interes već ponajprije dobrobit svake osobe i cijelog društva. Ako slikovito mogu prikazati, vatikanska diplomacija bi se mogla usporediti kao jedan kolosijek koji se sastoji od dvije tračnice. Jedna tračnica jest odnos s državnim vlastima, a druga tračnica odnos s crkvenom hijerarhijom. Znači Papin predstavnik u nekoj zemlji s kojom Sveta Stolica ima diplomatske odnose poslanik je Svetog Oca pred državnim vlastima te isto kao i svaki drugi veleposlanik predstavlja državu koja ga šalje pred državom koja ga prima. To je ta jedna tračnica našeg diplomatskog putovanja, dok je druga predstavljanje Svetoga Oca pred hijerarhijom mjesne crkve u toj državi, zapravo prisustvo nuncija ili Papinog poslanika u nekoj crkvenoj zajednici znači prisustvo univerzalne Crkve u mjesnoj Crkvi. To nije samo odnos s crkvenom hijerarhijom. Preko Papinog predstavnika na konkretan način događa se Papina blizina prema svakom vjerniku laiku. To je zapravo slika univerzalne Crkve povezane u jednu Svetu Katoličku i Apostolsku Crkvu. I mogu reći da je to onaj ljepši dio našeg poslanja. Trenutno Sveta Stolica ima diplomatske odnose sa 183 države svijeta.

Kako izgleda Vaš posao, odnosno radni dan?
 

Moram priznati da ne doživljavam svoje poslanje u vatikanskoj diplomaciji kao posao i zato ni ne volim reći da u nuncijaturi postoje radni i neradni dani, barem ne za nuncija i tajnika. Mislim da to vrijedi univerzalno za sve svećenike, biskupe, redovnike i redovnice. To je poput oca i majke. Imaju li majka i otac radni dan u majčinstvu ili očinstvu? To je poslanje. I vjerujte mi, iz dosad rečenog o mom djetinjstvu, možete i sami zaključiti da ne bih ni minute bio izvan moje domovine Hrvatske da ovu svoju službu ne shvaćam kao poslanje. Jer posla ima puno i kod nas u Hrvatskoj, ali poslanje Crkve je ono koje nas šalje onkraj naših granica i vidika.

 

Domovina prisutna u nedjeljnom euharistijskom slavlju
 

U nuncijaturi dan započinjemo jutarnjom svetom misom koju predvodi nuncij u zajedništvu s časnama i eventualno pokojim laikom koji je na službi u nuncijaturi. Nakon toga dolazi uobičajeni rad koji se odnosi ponajviše na crkvena pitanja, ali svakako se jedan određeni dio odnosi i na diplomatski rad u odnosu na državu u kojoj se nalazi nuncijatura. U svemu tome nam pomažu jedan lokalni svećenik, časne sestre i laici. U usporedbi s drugim veleposlanstvima, gledajući ljudstvo, u nuncijaturama se nalazi mali broj osoba, ali često volim reći da je razlika u nuncijaturi i ostalim veleposlanstvima u tome da mi uvijek računamo na Boga i upravo zahvaljujući njemu, a ne našoj snazi uspijemo doći kamo sami ne bi ni pomislili da je moguće.

Nakon završetka rada u uredu, često su večeri rezervirane za razna primanja prilikom slavlja državnih blagdana u raznim veleposlanstvima ili pak državnim institucijama u zemlji primateljici. Vikendom ponekad odlazimo na crkvena slavlja, no ja gotovo redovito imam nedjeljnu misu u nuncijaturi na koju dođe jedna hrvatska obitelj. Znači slavimo svetu misu na hrvatskom, a ujedno pripremam i njihovu kćer za sakrament prve svete pričesti. Taj dan me veseli jer tada  kuhamo zajedno hrvatske specijalitete i naravno govorimo hrvatski. Tako da je domovina barem nedjeljom konkretno prisutna u dalekom Bangkoku.
 

 

Kakav je život u Tajlandu, tj. Bangkoku? Ipak ste osam tisuća kilometara od kuće u zemlji sa 65 milijuna stanovnika...
 

Pokušat ću biti sažet, jer o životu o Bangkoku mogao bi se napisati cijeli doktorat. Izdvojio bih tri značajke. Prvo, ne samo Tajlanđani već i većina Azijaca živi da bi radila dok mi Europljani radimo da bismo živjeli. Ali tu postoji jedan paradoks. U Europi se većinom radi od sedam ujutro i već se nastoji u tri biti kod kuće jer Europljani praktički imaju još jedno radno vrijeme koje nastoje utrošiti na okućnicu, vrt, vinograd. Ovdje mislim više na nekog prosječnog Hrvata koji živi na selu ili periferiji grada. A gradski ljudi, ako imaju mogućnosti, idu još u teretanu, fitnes, sport. A da ne kažem kako mi volimo sjesti, popiti i zabaviti se. Iako onda poslije kukamo da nije dobro i da nemamo. Ovdje ne pričam o onima koji su stvarno siromašni, ali ti redovito i nisu glasni jer su skromni i imaju svoj obraz do kojeg drže. Ovdje pak u Bangkoku radi se cijeli dan. Počinje se oko 9 i završava se oko 18. Život se odvija na ulici. Hrane ne nedostaje. Ima je na svakome uglu. I nerijetko se sva tri obroka jedu u malim restoranima ili zalogajnicama. Hrana je vrlo jeftina. Ovdje je život puno smireniji. Iako ljudi rade cijeli dan, oni u tom radu nastoje i živjeti te uživati. Mislim da tome pridonose i velike vrućine i sparina. Tako da se ovdje radi polako. Ali oni nastoje živjeti u skladu 24 sata na dan. Sklad života, rada, vjere i prirode.

Drugo, Tajlanđani su jako svjesni svoga identiteta. Moram napomenuti da nikada nisu bili ničija kolonija. I to se osjeti. Imaju jaku kulturu naslonjenu na budizam i na kralja. Kralj je centralna figura u Tajlandu. Poštuje ga se. Ono što je mene oduševilo u Tajlandu je upravo njihova bogata kultura koja je sačuvala taj tisućljetni identitet, ali i institucionalna otvorenost njihovih kraljeva prema Vatikanu. Taj odnos seže 300 godina u povijest. O tome se ne govori puno budući da je Tajland budistička zemlja. Zato me to jako iznenadilo. I jako me žalosti kada se Tajland asocira samo s jednim određenim tipom turizma čiji početak seže u Drugi svjetski rat. To se ne može zanijekati, ali Tajland je puno više od amoralnog turizma. Toliko bogatstvo kulture, tradicije, hrane, tradicionalne medicine... To je gotovo jedna civilizacija koja je imala i veliki utjecaj na susjedne zemlje.
 

Zemlja velikih razlika, no možemo od njih mnogo naučiti
 

I treće, Tajland je zemlja velikih razlika. U Bangkoku možete naići na luksuzne hotele, a samo nekoliko metara dalje velika je sirotinja. No zanimljivo je da prosjaka nema ili ih ima vrlo malo. Država je to riješila davanjem pomoći. Svi imaju barem osnovnu zdravstvenu zaštitu. Ali ako se želi dobiti veći nivo usluge treba dodatno platiti. PDV u Tajlandu iznosi 7 posto. Uglavnom se može zaključiti da se Tajland već dugi niz godina snažno razvija, ali i to da su ljudi sretni s onim malo što imaju.Svjesni su svoje prolaznosti i toga da za sretan život ne treba puno. To vam može otkriti njihov jutarnji pozdrav. Kada bi se preveo na hrvatski jezik njihovo 'dobro jutrod značilo bi 'jesi li jeo danas?/jesi li sit?'. Znači ako si jeo, sretan si čovjek i ništa ti ne nedostaje. Nemojmo zaboraviti da je tamo uvijek cijele godine oko 30 stupnjeva i da nema zime, kuće na selu su od drva i ne trebaju se brinuti o zimi i o tome da imaju dobro izgrađenu kuću. Tako je sitost postala mjerilo sreće. Imali bismo što naučiti i od Tajlanđana.

 

Prema podacima iz 2000. godine, najbrojnija religija na Tajlandu je budizam (95%), dok kršćana ima tek nešto više od 0,5%. Zahtjevan zadatak za svakog tko u takvim uvjetima želi širiti Božju riječ.

Da, katolika u Tajlandu ima oko 350 000. I taj broj je već niz godina isti. Iz toga se može potvrditi vaša konstatacija koju ste izrekli u pitanju da je evangelizacija zahtjevna. Budući da nuncijatura u Tajlandu u svojoj nadležnosti, osim Tajlanda, ima Kambodžu, Laos i Mianmar, imao sam prilike prošle godine biti u Mianmaru oko tri mjeseca pripremajući Papin posjet toj zemlji.Živeći u Mianmaru mogao sam uspoređivati i uvidjeti razlike između Tajlanda i Mianmara. Mianmar broji 135 različitih etničkih skupina. Neke od njih su 90 posto kršćanske. Tamo broj katolika, ne velikom brzinom, ali postupno i pomalo raste iz godine u godinu. To nam pokazuje plodnost Crkve. Ističem tu činjenicu kako bih pokazao kako povijest i struktura jednog naroda utječe i na religijsku strukturu stanovništva.

Vrlo dobri odnosi budista i katolika

Tajland ima jaki kulturni identitet i kompaktno stanovništvo, a identitet je zapravo uvelike oslonjen na budizam. Tu pronalazimo odgovor zašto broj katolika ne raste puno više, usprkos mirnom suživotu različitih religija s budizmom. Moram spomenuti da su odnosi katolika i budista u Tajlandu vrlo dobri, što uvijek dolazi do izražaja kada slavimo Papin dan gdje su na slavlju zastupljeni budisti, ali i drugi predstavnici različitih vjeroispovijesti.

Jeste li prilikom boravka u bogosloviji i ranijim svećeničkim danima mogli zamisliti da ćete biti u ovakvoj službi? O kakvoj ste zapravo svećeničkoj službi sanjali kada vas je privukao duhovni zov?

Od  trenutka kada me moj biskup mons. Josip Mrzljak preko tadašnjeg nuncija u Republici Hrvatskoj, sada već pokojnog mons. Maria Cassaria uputio na studij u Papinsku crkvenu akademiju, pa sve do dolaska na prvu službu u nuncijaturi ovdje u Bangkok, nisam u potpunosti bio svjestan što sve to donosi sa sobom. Netko će mi prigovoriti da sam neodgovoran. A ja ću postaviti protupitanje; recimo dvoje mladih ljudi su zaljubljeni i odluče se vjenčati, a ne znaju što sve donosi zajednički život i što ih sve čeka u životu. Bi li se odlučili i tada vjenčati? Osobno mislim da ne. Ma Bog poznaje nas ljude i sve je uredio do savršenstva. Zna koliko čovjek može nositi i toliko nam daje u određenom trenutku. Samo je u nama problem da želimo sve držati pod kontrolom. Kako sam sve stariji, sve više sam toga svjestan. Svaki život je poslanje, poslani smo od Boga, znači nismo mi protagonisti, već Bog. Zašto se onda bojimo prepustiti Bogu da nas vodi i nadahnjuje. To je jedini put mira u srcu koji donosi vječnu sreću, jer ona zemaljska je prolazna, poput mamurluka. Ali ako smo s Bogom, onda nam on daje da smo sretni već ovdje. Samo je pitanje kako tko poima sreću.

 

Božja providnost - On ima put za svakoga
 

Mislim da svaki mladić koji osjeti poziv ili barem 99 posto njih dolazi u sjemenište s ciljem da postane župnik, svećenik, pastir. Većina ni ne zna da postoji studij u Rimu, a pogotovo Akademija za crkvene diplomate. A ono što se dogodi kasnije Božja je providnost. Tako sam i ja uvijek išao s tim ciljem da budem s ljudima. A to mogu posvjedočiti župljani iz mojeg rodnog Kalinovca i Lepoglavčani gdje sam bio đakon, kao i župljani Kutine i Kutinske Slatine gdje sam vršio godinu dana kapelansku službu. Bili su to radosni dani mojeg svećeništva. Izvor s kojeg mi je dobri Bog dao milosti piti da osjetim slatkoću svećeničkog života. On ima put za svakoga i ti trenuci me nose i danas. No, kao što sam već prethodno rekao, svaki svećenik je u svojoj biti pastir bez obzira koje poslanje vrši. Onog trenutka kad prestane biti pastir jao njemu, njegovom biskupu i vjernicima, jao Crkvi. To je izgubljen svećenik i za takve treba puno moliti.

Član ste Hrvatskog društva katoličkih novinara. Vaše obrazovanje i posao koji obavljate daju vam, bez pretjerivanja, za pravo da komentirate aktualnu sliku u hrvatskom medijskom prostoru. Što prije svega u njoj ne valja i zašto toliko negativnih vijesti i crnih slika u našim medijima?

Dobra vijest se ne prodaje. Toga moramo biti svjesni. I moramo raščistiti odmah jednu stvar. Javno mnijenje u medijima nije stvarna slika običnog čovjeka koji živi svoj skromni svakodnevni život. Problem je da je taj običan čovjek to shvatio i isključio se iz javnog djelovanja. Tako se čini da je javno mnijenje u medijima i mišljenje svih ljudi u nekom društvu. No to nije tako. Ne osuđujem ljude koji su se isključili jer to je njihov obrambeni mehanizam, te je vrlo ljudski i prirodno. Otiđite malo među ljude, župe, obitelji, njihove konkretne živote. Dobit ćete odmah drugačiju sliku.

Ustrajnost u širenju dobra

Postoji i veliki broj ljudi koji se tom negativizmu ne mogu oduprijeti pasivnošću, imaju drugačiji mehanizam obrane i nastoje djelovati. Oni isto nastupaju ljudski, pokušavaju se boriti, mijenjati stvari. I to je dobro. Samo me strah da ubrzo postanu razočarani jer njihov glas ne dolazi do izražaja. A logično je da ne dolazi jer njihov sadržaj ne donosi dobit jer pozitivne vijesti se ne prodaju. Jedno od rješenja je ustrajnost i povezivanje u male koncentrične krugove preko kojih se širi lanac dobra.

Kome je cilj takvo stanje? Kapitalu. Reći će mnogi. Mogu se složiti. Novac danas diktira (sve ili većinu). Evo vam kako funkcioniraju mediji. Nije isto reći: "Novac danas diktira sve", ili: "Novac danas diktira većinu". U prvom se ne ostavlja prostora nadi, pozitivnom, jednostavno čovjek se želi učiniti nemoćnim, ma ionako je sve već predodređeno. No, u drugom primjeru ostaju otvorena vrata nadi, a sve dok su i malo odškrinuta postoji mogućnost promjene na bolje. Znamo da sve velike stvari počinju malenim koracima.

Disciplina i kontinuiran rad vode ka napretku
 

Na koji način se, i oni koji proizvode medijski sadržaj i oni koji ga konzumiraju, mogu odmaknuti od crnila i podjela?
 

Znate, o jednoj stvari nije popularno govoriti. A to je Sotona. Citirat ću Papu Franju. Kaže Papa u jednom kontekstu, da se Sotona osvećuje. Ja ću ovdje reći da se Sotona uvijek želi osvetiti tamo gdje ima dobroga. A Hrvati koji su izrasli na katoličkim temeljima, koji i dan danas daju svećenike, redovnike i redovnice, svete laike koji djeluju u Hrvatskoj, ali idu i po cijelom svijetu u najzabačenije krajeve sijati Božju riječ, milosrđe, davati materijalnu pomoć. I dok god će se sijati dobro u našem narodu, Sotona će na isti način pokušati sijati zlo. Ponekad uspije. Biti svjestan toga je već puno. I u tome se nalazi odgovor našem negativizmu koji je također prisutan u medijima. Nadam se da me neće nitko osuditi da govorim kako su novinari opsjednuti. Ovdje govorim o djelovanju Sotone.  

Izlazak iz krize ne dolazi s vrha, već iz baze, to nas uči povijest. Preslikajmo to na medije. Tko su najdragocjeniji mediji u nekoj naciji? Ljudi, posebno mladi čovjek. Zato bi bilo lijepo da još više naših župa i škola i fakulteta postane svjesno toga. Ne moramo se svi slagati u svemu. Ne tražim od ateista da idu moliti u crkvu, to je poslanje nas katolika, moliti i u ime njih. Ali ako želimo imati budućnost, moramo se složiti da su disciplina i kontinuiran rad put do napretka. Također, ako ja imam previše znači da sam nekome uzeo i da mi nije dano da gomilom već da radim za opće dobro. Da je dobro dobro, a zlo zlo... I tako bismo mogli nabrajati. Sjećam se primjera moje tete. Jednom sam s njom išao na plac prodavati povrće i voće. Teta je ostavila prijateljici da joj pričuva papriku dok ona ode na ručak, a kad se vratila imala je kaj za vidjeti, paprike fali, ali kaže prijateljica da je prodala samo 1 kg. Hm! Recite mi, da ta prijateljica postane izvršna vlast, hoće li ona i dalje krasti paprike? Moj je odgovor ne. Ali će početi krasti milijune. Eto, to smo mi. Nisu mediji, takvi i takvi, političari ili doktori. Oni dolaze iz baze. Gledajmo samo kako odgajamo djecu. Onda se ne moramo čuditi kaj nam novinari pišu negativno. Na kraju treba priznati da ima i onih pozitivnih.
 

"Molim da do svog zadnjeg daha ostanem Kristov svećenik"
 

 

Vidim se kao svećenik, za to molim svakodnevno dobroga Boga i vas koji ovo čitate molim da izmolite barem jednu Zdravo Mariju za mene i ne samo za mene nego za sve svećenike i redovnike i redovnice. Da ostanemo Kristovi. Došao sam u sjemenište s namjerom da budem svećenik jer sam osjetio Kristov poziv. Izgovorio sam Kristu koji je stajao na žalu, pod plaštem svetoga Pape Ivana Pavla II. i Gospe Snježne, riječi: „Tvoje usne moje rekoše ime od sad idem kamo šalješ me ti”. Ako me jednom pozvao i dao mi da osjetim njegovu stvarnost u mom životu, tko sam onda ja da u trenucima tame odustanem. Za tu milost molim; da do svog zadnjeg daha ostanem Kristov svećenik koji ide kamo god ga Krist šalje, te  da u miru onda mogu sklopiti oči. A sve ostalo, službe koje smo pozvani vršiti, mogu nam biti samo otežavajuća ili olakšavajuća okolnost na putu spasenja.

Hvala Vam i Bog Vas Blagoslovio.