ZAGREB/TOPUSKO, 25. - 26. 4. 2019.

---

Pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za književnost i u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu od 25. do 26. travnja 2019. godine održan je Znanstveni skup o Ljubomiru Marakoviću.

Sedamnaesti je to skup u nizu pod nazivom „Hrvatski književni povjesničari“ kao dio znanstvenog projekta koji vodi Tihomil Maštrović, viši znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU. Znanstveni skup je održan na dvije lokacije.

Svečano otvaranje i prva sjednica skupa održana je u Zagrebu, u Knjižnici HAZU-a na Strossmayerovom trgu. Na otvorenju skupa Maštrović je rekao kako se Maraković svojom književnokritičkom djelatnošću istaknuo kao obrazovan i obaviješten hrvatski  književni,  kazališni  i  filmski kritičar  katoličkoga smjera.

- Odlikovalo ga  je zanimanje i otvorenost za nove tendencije, pokrete i eksperimente  u  književnosti. Književna  djela  je razmatrao  kroz  prizmu  svojevrsnoga  književnoga anifestnoga  programa,  temeljenoga  na  načelima kršćanske  filozofije  i  etike.  S  pravom  mu  se pripisuje  najveći  utjecaj  na  postanak  i  razvoj hrvatskog  katoličkog  književnog  pokreta-, poručio je Maštrović.

U ranim poslijepodnevnim satima, u četvrtak 25. travnja, sudionici skupa napuštaju Zagreb i odlaze u Topusko, rodno mjesto Ljubomira Marakovića, gdje u Narodnoj knjižnici i čitaonici Topusko nastavljaju s radom. U Topuskom su ih u ime domaćina dočekali i srdačno pozdravili mons. Vlado Košić, biskup Sisačke biskupije te gradonačelnik Topuskog Nikola Abramović.

Kroz dva se dana o istaknutom književnom, kazališnom i filmskog kritičaru Ljubomiru Mrakoviću, čije je ime nakon 2. svjetskog rata zatrto zbog katoličkih uvjerenja, na znanstvenom skupu moglo čuti i saznati mnogo novih informacija i rezultata istraživanja znanstvenika raznih područja, književnosti, povijesti književnosti, književne kritike, filmske i kazališne umjetnosti, povijesti. Bila je to i prilika za saznati i mnoge zanimljivosti iz njegove osobne biografije ili pak obiteljskih prilika, kao i prijateljskih veza koje je održavao s mnogim poznatim osobama svoga vremena, poput Vladimira Nazora ili pak današnjeg blaženika Ivana Merza.

Posljednje izlaganje na skupu, u petak 26. travnja, održao je Ernest Fišer, književnik, publicist, novinar i kulturni djelatnik koji je svoj čitav radni vijek proveo na području međimurskog i varaždinskog kraja kao vodeći čovjek informativnih i kulturnih ustanova. Izlaganje pod temom „Osobna knjižnica Ljubomira Marakovića“ posvetio je analizi knjižnice koja je od travnja 2018. godine smještena u Biskupijskoj knjižnici Varaždin. Osvrnuo se na ugovor potpisan između Biskupijske knjižnice Varaždin te nasljednika Marakovićeve ostavštine Darka Richtera, Davora Richtera i Jasne Bernard, kao i na najvažnija djela izašla iz Marakovićeva pera. U izlaganju ove teme pridružila mu se voditeljica Biskupijske knjižnice Varaždin, Irena Gotal koja je sudionicima skupa iznijela rezultate svoga rada na Marakovićevoj biblioteci unatrag godinu dana, od kada je smještena u Varaždinu te se obrađuje u skladu s propisima knjižničarske struke. Sudionici skupa u slici i riječi upoznati su s čitavim procesom preuzimanja biblioteke iz obiteljske vile u Gajevoj 36 u Zagrebu, gdje je Maraković proveo svoje posljednje dane, do njenog smještaja i obrade u prostorima Biskupijske knjižnice Varaždin. Osim toga demonstrirani su i zapisi dostupni svim zainteresiranima za konzultaciju na webu, točnije u elektroničkom katalogu Biskupijske knjižnice Varaždin.

Podsjetimo, dr. Ljubomir Maraković, hrvatski književni i kazališni kritičar, rođen je u Topuskom 17. lipnja 1887. godine. Nakon završene isusovačke gimnazije u Travniku, studira slavistiku i germanistiku u Beču, gdje je 1909. godine i doktorirao temom o Vili Slovinki J. Barakovića. Bio je jedan od osnivača hrvatskog katoličkog pokreta te je kroz 4 godine uređivao časopis Luč. Kao gimnazijski profesor djeluje u Banjoj Luci gdje je kao profesor ostavio jak utjecaj na svoga učenika Ivana Merza. Kao profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu radi od 1919. do 1945., uređuje Hrvatsku prosvjetu kroz 2 desetljeća, a od 1941. bio je urednik za film, poredbenu književnost i teoriju književnosti Hrvatske enciklopedije. Na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu profesorom postaje 1944. godine, ali je već 1945. bio suspendiran kao profesor s državnih učilišta, te 1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom političkih prava. Na Interdijecezanskoj nadbiskupskoj gimnaziji predaje od 1949. godine.

Bio je vrlo utjecajan hrvatskih književni i kazališni kritičar te jedan od prvih filmskih kritičara u razdoblju između dva rata. Zagovarao je književnost kršćanskog katoličkog nadahnuća i isticao vrijednost katoličkih pisaca. Napisao je i objavio sljedeća djela: Nov život (1910.), Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature(1929.), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929.), Hrvatska književnost 1860-1935: stilski-razvojni pregled (1936.), priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934.) i Hrvatska književna kritika (1935.), a posthumno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969.) Umro je u Zagrebu 22. veljače 1959. godine.

---