Netko je primijetio da je jedino mjesto na kojemu uspjeh dolazi prije zalaganja rječnik – još jedna ljudska umotvorina u kojoj je sve bez greške u savršen red posloženo. Nema toga u stvarnosti, u kojoj često ništa ne ide po redu. Zato je presudno poznavati Božji red, njegovu abecedu.

Danas je moderno, osobito među mlađima, imati vlastita uvjerenja o bitnim pitanjima vjere, imati privatna tumačenja koja ne mare za autoritete i ne osjećaju potrebu za duhovnim vodstvom. Takvo „autonomno, samoproizvedeno kršćanstvo“ ima problem s površnošću i izoliranošću, kolebljivošću i mlakošću upravo jer se „ne da krstiti“ – ni zajedničkim iskustvom vjere ni Duhom Svetim.

Uvijek me muči ta misao kako je moguće da se ništa u čovjeku ne promijeni kada na svojoj koži osjeti snagu Božje milosti. Koliko je već bilo Božića u našim životima, koliko nas je puta Bog iznenadio svojom brigom i blizinom u kojoj smo nadvladali sve probleme kakvi god bili, a mi se u svojoj tvrdoglavosti ne damo promijeniti i nećemo, poput mudraca, drugim putem krenuti prema novim izazovima, nećemo čuti da nas Bog na razne načine upućuje da ostavimo navike koje su nas u problem dovele, da se ne vraćamo na staro.

Prvi dan nove godine označen je predivnom slikom i neiscrpnom inspiracijom koju nam pruža evanđelist Luka u Bogorodici koja pohranjuje i u srcu prebire sve događaje vezane za Svetu Obitelj, za Sina Božjega, tim više što na zadnji dan stare godine Crkva razmatra navještaj sv. Ivana o Božjoj Riječi koja se utjelovila i nastanila među nama.
Kakvo je to bilo iznenađenje za ljude na razmeđu vjekova da se u srce jedne skromne žene piše prošlost i budućnost, da se u njemu spaja Stari i Novi zavjet, da u ritmu tog srca zakuca srce Spasitelja. Bilo je to moguće jer ona je dopustila da Duh Sveti u čistoći i jednostavnosti njena života piše svoju posvetu čovječanstvu. U tom smislu Marijino je srce slika Biblije. Stranice Svetog pisma ispisali su ljudi nadahnuti Duhom Božjim, u njima mi prebiremo ono što je Marija prebirala u svom srcu – živom spomenaru Božje ljubavi, živom Pismu Božjem.

Želim vam jednostavnost koja s iskustvom ne stari i vjeru koja se ne boji puta na koji Gospodin zove, bez obzira je li ili nije podloga bijela kao snijeg. On će koracima pridružiti svoju jakost, zato hrabro, da Božić u vašoj blizini bude sretan!

Dosta je pozivanja na ljudske slabosti, strahove, nemoći. Dosta je biti privremeno ljudi, prigodno kršćani. Dosta je pretvaranja i odugovlačenja. Moramo hrabro prekoračiti prag najbjednijega kutka svojega „grunta“ u koji nam Bog dolazi reći da se on nas ne stidi. Zna za sve naše jade, vidi našu prljavštinu i želi to promijeniti. Želi nam donijeti čistu nadu koja se u okrilju Marijine ljubavi i Josipove vjere rađa, ne kao neka ideja ili osjećaj, nego kao Dijete.

Gdje je izlaz iz tame u kojoj i nama visi mač nad glavama, pa se poistovjećujemo s Ivanom Krstiteljem koji je dobro znao da se sve to za čim čeznemo piše velikim slovom On. Zato Ivan iz tamnice Isusa pita: „Jesi li ti On(aj) koji ima doći?“
Isus neobično odgovara: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli.“ Njegov smo odgovor mi. Kako je to čudesno Bog zamislio! Kakvu je čast dao, dragi čitatelju, i tebi i meni u prilici da budemo – ne samo kao glasnici, nego kao svjedoci svega što nam je Bog učinio – njegov odgovor ljudima koji se osjećaju usamljeno i tjeskobno, omalovaženo i izdano, koji u tamnicama ovog svijeta čekaju da netko pokaže da je On uključen u naše živote i da stvarnost njegove ljubavi ne može nitko isključiti, ma kako bio silan i glasan, nametljiv i okrutan.
 

U jednoj šali, prigodnoj i za aktualno Svjetsko prvenstvo i za došašće, prijatelji raspravljaju ima li u raju nogometa. Kako se nisu mogli složiti, dogovore se da će onaj koji prvi umre drugome javiti tu tako važnu stvar. Preminuo je onaj koji je tvrdio da nogometa u nebu nema pa u snu dođe prijatelja obavijestiti da je bio u pravu, i doda: „Ima još nešto, drugu nedjelju si ti na golu!“ Lijepo je biti u pravu, zaključuje autor priče, no jesmo li spremni čuti cijelu istinu i jesmo li spremni za nebesku utakmicu kad god budemo pozvani?

Došašće nije (samo) vrijeme, došašće su ljudi koji imaju vremena jedni za druge. To su ljudi koje je Bog zapalio da nam po njima kaže kako i on nas čeka, i on se nama raduje. To su vjernici koji slave zornice, mole, kaju se i čine dobra djela. Dok se god svi ne vrate doma, te petrolejke ne smijemo ugasiti! Njih pali Crkva zanesena božanskim svjetlom jer je poput Majke Božje poslušala Boga i zanijela Isusa, koji sada dolazi najbliskiji čovjeku.

Da se ne zavaravamo, svi smo mi, htjeli ili ne, siromasi. Makar posjedovali i milijune, svi smo prosjaci Božje i ljudske ljubavi. Jedino je razlika u tome što su neki sretni, a neki ne. Sretni su oni čiji je odgovor potvrdan, koji hoće biti Božji, koji se njegova i svoga siromaštva ne stide.