Što nas još treba zadesiti kako bismo shvatili da moramo prestati srljati u kulturu smrti? Kakve nas još tragedije moraju pogoditi da bismo naučili poštivati čovjeka i cijeniti ljudski život? Što nas još mora ošinuti da prestanemo varati i lagati, gaziti svetinje i dizati ruke jedni na druge, da prestanemo u ime slobode i samilosti ubijati nemoćne, ubijati djecu! Da prestanemo. Ogovarati i klevetati, psovati i proklinjati, razarati obitelji, ubijati Boga u ljudima, blatiti Crkvu, tjerati Boga iz škola, gurati ga na margine i ušutkivati. Jer kada njega maknemo iz svog života, netko uvijek, često neprimjetno, dolazi na to mjesto.

Došašće traži ljude karaktere koji znaju reći ne: prevrtljivosti, potkupljivosti, oportunizmu, manipuliranju, proračunatosti, iskorištavanju, duhu mrzovolje i gunđanja, ogovaranja i kritiziranja... To su prave pravcate pustinje u obiteljima i prijateljstvima, na radnim mjestima, u župnim zajednicama, u medijima, gdje Božja časna riječ traži da za nju podignemo glas. Dao nam svima dragi Bog odlučnosti da budemo takvi proroci u svijetu u kojemu imamo pravo pozivati na pouzdanje, ali i obvezu pokazati sigurnost da je dobro jače od zla, da laž ne može nauditi istini, da ima smisla biti pošten i vrijedi ostati vjeran principima. U inat svim predbacivanjima i dociranjima da je Crkva ovakva i onakva, dokažimo da boja došašća nije „nažalost“ boja, nego boja nade, a kršćani ljudi koji ne vraćaju milo za drago, nego prihvaćaju izazov o. Vjenceslava Miheteca: „Budimo jedni drugima blagovjesnici da nas Bog voli!“

Ta bit bdijenja sadržana je i u iskustvu jednog dječaka koji je ljetos prvi put doživio potpunu tamu zbog nestanka struje u nevremenu. Zabrinuti neće li se uplašiti, roditelji su zapalili svijeću i prenuli se oduševljenjem svog sina onim što je vidio. Ugasili su se predmeti koji inače osvajaju pažnju, sve stvari, igračke, crtići, mobiteli, aparati, a upalila su se, jedno uz drugo, lica oca i majke. To je misija došašća: ugašena svjetla, ugašene stvari, a upaljeni ljudi. Dragi čitatelji, takvo nam došašće želim! Ne plašimo se oluja tame, već se radujmo brižnim licima koja imaju volje učiniti taj, uvijek iznova još samo jedan, korak bliže Bogu i čovjeku. Neka vam iščekivanje Božića takvom gorljivošću obasja duše i ugrije ruke koje se čvrsto drže skupa!

Ne razbijemo li hladan beton oko srca, nećemo doprijeti do čovjeka koji je izmoren bježanjem od svojih korijena u maglu individualizma. U tjeskobu koju širi neki sumnjiv moral, neka čudna glazba i umjetnost, zabava koja se nadahnjuje psovkom i uvredama, neka drska kultura puna prepucavanja i licemjerja. Pozvani smo iznenaditi taj svijet dobrotom srca i pokazati mu da treba Boga i čovjeka, pokazati mu snagu zajedništva i ljepotu Krista Kralja čija je najdragocjenija kruna radostan kršćanin - onaj koji se, poput svoga Kralja, ne stidi biti ubog i ne plaši zaprljati ruke u izgradnji Božjega kraljevstva.

Bog ne traži instant vjernike kojima su na pameti prečice do uspjeha, nego dosljedne kojima je na srcu vjernost. Za uspjeh dovoljan je jedan trenutak i aplauz publike, a za vjernost potreban je svaki trenutak, u kojem nema pljeskanja, češće ima odmahivanja rukom i omalovažavanja. Mnogi su spremni dati sve od sebe kada je uspjeh u pitanju, no štede se kada treba sve dati za principijelnost. Ali tu se čeliči vjernost, u malim svakodnevnim izazovima, tu se kali vjernik koji postaje sposoban ponuditi svoje rame, ne da se netko bučno divi izloženim epoletama, nego da svoju ranjenu radost nasloni na tihu sigurnost iznesenih ožiljaka.

Na kraju, kada ostane samo još nada da će netko na Dušni dan zapaliti plamičak molitve i za našu dušu, Bog neće prepoznati one koji poput gordih reflektora bodu oči skrećući pozornost na sebe i zasljepljuju sve oko sebe. Njegove su svjetiljke oni koji ponizno obasjavaju istinu i požrtvovnošću liječe ranjenu nadu čovječanstva. To je zdravlje vjere, kao kruh krepka nada koju Bog obilato daruje na oltaru svoje privrženosti i u svadbama našim svagdašnjim. Ali ona ne pada s neba, nego se pali u čistoći srca, usnama koje mole, poštenim rukama koje rade i karakternim koracima koji beskompromisno tabaju put pravde. To je svjetiljka nade za Božje siromahe, a prepoznatljiva je po odlučnoj vjernosti i neustrašivom svjedočanstvu da ju nasrtljivost zla može i gaziti i gasiti, ali ne može ugasiti.

Dragi Bog ne treba vjernike obješena lica koji jadikuju kako je teško i kritiziraju kako je loše, dok iz udobnog kockastog naslonjača citiraju svece i fasciniraju se njihovim junaštvom kao nekom iluzijom. Sveci nisu mađioničari, nego „samo“ ljudi koji su iskoračili iz svoje umišljene komocije, prigrlili križ i suočili se s realnošću. Koji su prestali tromo maštati i pričati o drugačijem svijetu, djetinjasto sanjariti o nekom tuđem životu i založili se da budu medij Božjeg blagoslova za svoj svijet kakav jest. Potrebna nam je takva „vojujuća Crkva“ srčanih i radosnih kršćana koji će ostaviti razmaženost da bi bili vjerodostojni borci, svjedoci čovječnosti koja svoje pokriće ima u Kristovim blaženima.

Kao i riječi onoga djeteta, Evanđelje nas poziva da operemo sa svojih uvjerenja iluzije da postoji ljubav bez križa, da kršćanin može razmaženo izbjegavati ozbiljnost života. To što je crveno na Isusu, to je stvarnost ljubavi, te kapljice požrtvovne odgovornosti i dosljednosti, to je zalog sreće koja neće pasti s neba, već izrasti iz vjernosti istini da ljubav nije ljepuškasta bajka koja trenutno zadovoljava, nego stvarnost koja zadužuje da, ranama usprkos, ustrajemo u borbi za svoje voljene. Postoje takvi neslomljivi ljudi, oni koji Isusa ne skidaju s križa, nego su spremni s njime ponizno padati na koljena i razapeto čekati. To je zakon koji odolijeva svim upadicama površnosti i prolaznosti jer nije inspiriran, kako je netko istaknuo, iluzijama da su najromantičniji likovi Romeo i Julija koji su u svojoj uzbudljivoj avanturi zajedno umrli, nego je nadahnut našim djedovima i bakama koji su, unatoč svim životnim mukama, zajedno ostarjeli.

Sama činjenica da smo besplatno primili život podrazumijeva poziv da uđemo u dinamiku darivanja sebe; ljudski se život rađa iz Božje ljubavi, raste u ljubavi i teži ljubavi. To vrijedi za svakoga, nitko nije isključen; – napomenuo je Papa – Božje se milosrđe izlijeva na cijeli svemir. Krist je na križu pobijedio grijeh i smrt, a Crkva nastavlja Isusovo poslanje u povijesti, i šalje nas posvuda da bi Bog preko nas očitovao svoju ljubav, te da bi dotaknuo i preobrazio srcā, umove, tijelā, društvā i kulture na svakom mjestu i u svako vrijeme.

Nije dovoljno samo odazvati se na svadbenu gozbu Očevog Sina, nije dovoljno primiti sakramente kršćanske inicijacije, vjenčati se u crkvi, pa čak ni sudjelovati redovito na nedjeljnoj svetoj misi, a u konkretnom, svakodnevnom životu ne živjeti svoju pripadnost Crkvi. Baš mi se čini kako u posljednje vrijeme susrećem mnogo vjernika koji su svake nedjelje na misi, a njihovi politički, društveni, moralni stavovi i aktivnosti daleko su od učenja Crkve. Mnogo znaju, čitaju, angažiraju se u raznim inicijativama, ali im je teško prihvatiti učenje Pape, biskupa, svećenika, od svih su pametniji i informiraniji. Kakvo je naše „svadbeno ruho“, kako živimo svoju pripadnost Crkvi, svoju opredjeljenost za Krista? Koliko je to vidljivo u mojim osobnim stavovima i djelima, u mojim obiteljskim, prijateljskim, poslovnim odnosima?