Prije svega, kršćanska vjera je vjera puta. Kršćanin hoda prema svom cilju u kojeg vjeruje i kojemu se nada. Naravno da je taj put, to hodočasničko obilježje naše vjere, naporno i zahtjevno, ali Bog je taj koji ide pred nama, koji je u Isusu Kristu prošao sve nedaće koje i nas na tom putu mogu zadesiti.

Isus se od Đavlovih kušnji obranio poznavanjem riječi Božje u njezinoj cjelovitosti. Možda nam upravo proučavanje Biblije može biti ovogodišnji korizmeni zadatak kao bismo rasli u vjeri? Zagrabimo iz tog Izvora mudrosti i nastojimo iskoristiti ovo vrijeme pred nama kako bismo obnovili svoj duh, kako bismo pročistili nataloženo u nama, kako bismo presložili i obnovili svoju ljestvicu vrednota i na kraju i najvažnije, kako bismo Bogu dali prvo mjesto u svom životu.

Ovom rečenicom Isus nam jasno daje do znanja da su djela nasilja, pljačke, prisile djela Zloga, ali kako se protiv Zloga ne možemo boriti njegovim djelima i metodama, uzvaraćanje na zlo po principu „oko za oko, zub za zub“ nije pravo odupiranje Zlomu.
Gledajući svijet oko sebe postaje nam jasno da se Zlomu i njegovom djelovanju u svijetu ne možemo oduprijeti ni ljudskim, pravnim i kaznenim metodama uređenih demokratskih društava. Nasilje se ne može riješiti nasiljem, niti mržnja mržnjom. Zli pobjeđuje svaki puta kada se dajemo zavesti onime što nam nudi; dobitak, slava, vlast, moć, ugled, kada mi sami postajemo mjerilo stvari.

Zakon je dan čovjeku kako bi se lakše snalazio, kako bi poštujući Zakon oblikovao svoje srce te upoznao i zavolio Boga koji mu se objavio. Isus pitanju legalističkog tumačenja i vršenja Zakona suprotstavlja izazov autentične ljubavi. Isus izaziva svakoga od nas da se zapitamo zašto nešto činimo ili ne činimo, koje su naše unutarnje motivacije i pokretači u našem odnosu prema Bogu i prema čovjeku.

„Osvijetliti“ ovo naše vrijeme i prostor, „osoliti“ naše međusobne odnose i suživot, biti „znak“ mogućnosti drugačijeg i boljeg svijeta zadaća je svakog Isusovog učenika. A to nećemo postići svojim idejama, mislima i lijepim govorima, već snagom Božjih riječi koje su nam predane u Evanđelju i koje nas potiču da činimo.

Starac Šimun i proročica Ana koji su i sami svoj život posvetili i prikazali Bogu; Šimuni u iščekivanju Utjehe Izraelove i osluškivanju Duha, a proročica Ana danonoćnim služenjem Gospodinu postom i molitvom, doživjeli su trenutak za koji su se pripremali čitav život, susreli su Mesiju.
Ali važnije od toga jest da su u malenom djetešcu, u naoko redovitom događaju u Hramu, u naoko redovitom vremenu, kada ništa naizvana u Jeruzalemu nije dalo naslutiti dolazak novoga Kralja, vođeni Duhom Svetim prepoznali Mesiju. Prepoznali su Božje obećanje, otkrili ispunjenje svoga nadanja i radosno gledaju u budućnost čovječanstva koje će biti „prosvjetljeno“ svjetlošću koja je sam Isus Krist.  Šimun i Ana su da susreli, prepoznali, upoznali i razglasili.

Želju za jedinstvom svojih učenika Isus je najpotresnije i najjasnije izrekao i svojoj velikosvećeničkoj molitvi Ocu u kojoj on moli za jedinstvo svojih učenika svih vremena: „Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi…“ Na žalost gledajući povijest Crkve moramo priznati da u tome nismo uspijeli. No trebamo li od toga odustati? Nikada.

Dok s Ivanom ispovjedamo „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta“ ne smijemo zaboraviti na snagu i ohrabrenje na tom putu u sakramentu trajne euharistijske prisutnosti među nama u kojoj se trebamo prepoznati kao „blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“. I odazvati se.

Otvorena nebesa govore nam da je s Isusom došlo vrijeme pomirenja Boga i čovjeka, vrata između neba i zemlje zauvijek su otvorena. Silazak Duha poput goluba i za nas znači početak Božjeg života u nama kojeg primamo u sakramentu krštenja, a glas s neba nam prije svega svjedoči o Isusu, njegovom božanskom sinovstvu, da je on druga božanska osoba. A u sakramentu krštenja u kojemu po Isusu bivamo oslobođeni grijeha i postajemo djeca Božja ovaj glas i nama progovara „Ti si moje ljubljeno dijete“.

Kraljevi su pronašli Dijete, a nas trebaju potaknuti da tražimo uvijek iznova, u knjigama i umjetnosti, u povijesti i u sadašnjosti, u stvarima i osobama jer ne samo da je Bog postao jedan od nas, ne samo da je s nama već je onaj maleni, najpotrebniji među nama. I to čitave godine.