Da bi se oproštenje dogodilo, da bi čovjek osjetio onaj unutarnji mir i olakšanje, potrebno je međusobno praštanje  koje prethodi onom sakramentalnom te tako dobiva potpuni smisao. Vjera u Uskrslog daje život koji počinje na zemlji i ne prekida se fizičkom smrću. Crkva je zajednica onih koji snagom Duha žive novim životom Uskrsloga i nastavljaju u svijetu Isusovo poslanje. Takva Crkva smo svi koji smo primili krštenje, a ne samo nasljednici apostola.

Pitajmo se što nama znači Kristova žrtva na križu, njegovo uskrsnuće od mrtvih? Primjećujemo li ga kako hoda s nama u našim teškoćama i problemima na našim životnim putevima? Zovemo li ga u pomoć? Trčimo li poput Ivana i Petra na izvor spasenja? Imamo li hrabrosti stati pred Uskrsloga i krenuti njegovim putem prema vječnosti?

Lukin evanđeoski izvještaj o Isusovoj muci mogli bismo svesti na zajednički nazivnik u dvije riječi – predaja i izdaja. Krist se svjesno predaje izvršenju volje Božje zbog našeg spasenja.

Isus ne podržava grijeh, ali ne osuđuje grješnika. On čovjeka uvijek ljubi bez obzira na počinjen grijeh. Priznanje vlastitog grijeha početak je obraćenja. Ovih nas dana Isus zove na skrušenu i valjanu ispovijed, za što nam je pružena prilika i u našim župama. U molitvi Oče naš molimo - oprosti nam grijehe kako mi opraštamo dužnicima našim. Pitajmo se  jesmo li svjesni što molimo Boga? Moramo znati da onako kako mi opraštamo tako će se i nama oprostiti!

Samo roditelji ljube djecu bezuvjetno, bez obzira kakvo je dijete prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Zato čovjek treba oca i majku u svakoj životnoj dobi. Roditeljskoj ljubavi čovjek se uvijek može vratiti jer ona je otvorena, ona strpljivo čeka. Tako i za Boga govorimo da nas ljubi očinski. Svoju ljubav najjače pokazuje praštanjem i spašava nas od zla. Isus nam je objavio upravo takvog Boga koji nas ljubi i čeka, koji nas drži na životu, strepi nad nama, svakome od nas se nada da ćemo mu doći i ostati s njim.

Kršćanstvo je trajni poziv na obraćenje, na prihvaćanje promjena na bolje. Ono što našem životu daje potpuni smisao i sigurnost  jesu dobra djela: nahraniti gladna, napojiti žedna, pohoditi bolesne, utješiti žalosnoga...  Gospodin svake godine, a moglo bi se reći, svaki čas bdije nad nama i polaže svoje nade u nas. On očekuje plodove ljubavi od nas. Mi trebamo uočiti razloge svoje „neplodnosti“, razloge zašto nam prolaze dani i godine, a mi ne da nismo bolji nego se zna dogoditi da smo još zločestiji.

Sudjelovanjem u slavlju sakramenta euharistije i mi danas okupljamo se oko proslavljenog Isusa i molimo snagu od Oca nebeskoga da ga slušamo i nasljedujemo u svakodnevnom životu. Prema Isusovom primjeru shvatiti nam je da unatoč mnogim iskušenjima u životu prije moramo moliti za strpljivost i poniznost nego za ljudsku slavu. Diveći se Isusovom preobraženju nastojmo raditi na svojem osobnom preobraženju, kako bismo tako postigli zajedništvo s Ocem nebeskim.

Najprije se trebamo odreći grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su nas povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek. Uvidjet ćemo da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.

Trebamo dobro promisliti i pročistiti svoje misli i riječi kako bi naš govor bližnjemu bio poticaj, poziv na suradnju, zahvala ili bratska opomena. Trebamo se truditi da naše riječi otkrivaju osjećaje poštovanja i povjerenja, da svojim govorom iznosimo svoj stav iza kojega smo spremni stati i zauzimati se. Govor je zapravo ogledalo naše osobnosti, treba biti iz srca – stoga se trebamo pitati što bližnji mogu vidjeti u tom ogledalu. Nadajmo se da se ne vide licemjerje, podmuklost, laž.

Neprijatelje trebamo ljubiti, dobro činiti onima koji nas mrze, blagoslivljati one koji nas proklinju, moliti za one koji nas zlostavljaju. Isus osuđuje svako nasilje. Kao što Gospodin Isus ne vjeruje u promjenu na bolje pomoću nasilja nego traži promjenu srca, tako trebaju svjedočiti i njegovi učenici. Ipak, kao što je sam Isus na suđenju protestirao protiv nepravde, smijemo i mi dati do znanja da nam se nanosi nepravda koja je protiv našeg ljudskog dostojanstva. Nije dosta dobro govoriti nego valja činiti dobro.