Bog je u obitelji i po njemu ona nije nešto prolazno nego nešto preko čega se dolazi do susreta s Njim. Obitelj je mjesto ljubavi i zajedništva. U njoj se događa prvo iskustvo ljubavi i nadanja, darivanja i primanja. Sretna obitelj otvara čovjeku optimističan pogled u budućnost. Neka naš život bude takav da mlađim naraštajima i cijelom svijetu pokažemo sreću, ideale, Krista, božićnu radost.

Vjerujemo li u Boga koji je sada i ovdje prisutan? Vjerujemo li da se on stvarno brine za nas, da stvarno vodi naš život? Je li Bog stvarno naša snaga, utočište i utjeha - u obiteljskoj svakidašnjici, na ulici, na radnom mjestu? Vjernik u biblijskom smislu vjeruje Bogu iznutra, osobno, i stavlja Boga na prvo mjesto i po cijenu velike žrtve u životu. Evanđeoska je poruka jasna - samo dobrota i ljubav otvaraju čovjeka i čovječanstvo da u njih uđe Duh Sveti.

Pitajmo se čitajući i slušajući današnja misna čitanja znamo li se vjernički radovati? Je li naša radost temeljena "u Gospodinu"? Znademo li svojim sudjelovanjem u svetoj misi pjevanjem i misnim poklicima izražavati svoju vjerničku radost koju će onda drugi moći prepoznati u našem radu i suživotu s bližnjima? Radujemo li se kad druge darujemo, kad potrebnima pružamo pomoć i zaštitu?

Potrudimo se u ovom vremenu priprave za Božić, u sebi poravnati sve staze i brežuljke koji nas dijele od Boga i bližnjih. Odbacimo sve što nam prijeći doživjeti blizinu milosrdnog Oca. Naučimo se kao vjernici otkrivati i prepoznavati znakove njegove prisutnosti u pustinji svagdašnjeg života. U ispitu savjesti pitajmo se koliko smo razumljivi drugima, koliko je naš život potkrijepljen onime što govorimo, koliko smo Kristovi svjedoci i dolazi li On po nama onima koji ga još uvijek traže i iščekuju?

Bog dolazi preko skromnih ljudi, preko Marije i Josipa, preko napuštenih, ostavljenih, zatvorenih i ljudi potrebnih naše brige i pomoći. Hoćemo li ga u svim tim ljudima prepoznati kao Božje utjelovljenje? Boga se može spoznati samo na njemu svojstven način – kroz ljubav i dobrotu. Naše bdijenje, na koje nas u evanđelju poziva Isus, jest naše življenje u ljubavi i dobroti, u obavljanju kršćanske zadaće u svijetu kako bi svijet postao prožet Kristovim vrijednostima.

Isusa se upoznaje tek nasljedovanjem na njegovom putu - u patnji, osuđenosti, siromaštvu, napuštenosti, ljubavi, a ne na svjetovnom prijestolju. On je rođen svjedočiti za Istinu i drugima je otkriti. Isus je istina koja donosi spasenje svakom istinskom vjerniku. Njegovo je kraljevstvo tamo gdje se ljubi i služi drugima.

Na primjeru smokve Isus je apostolima objasnio kako nije moguće mimoići sadašnje vrijeme označeno progonima, trpljenjem i narazumijevanjem, jer sve ima svoj tijek događanja. Smokva inače od svih stabala zadnja propupa i tjera listove tek na početku ljeta te tako najavljuje početak plodnog razdoblja godine. U duhovnom životu ona nas poziva na radosno življenje i pripremanje za susret s Gospodinom Isusom Kristom koji nam dolazi.

Dajući iskreno svoja dobra darujemo dio sebe. Darivanje je nešto što je sastavni dio života. Kad god se iskreno daruje, daruje se od života. Zato dar i nije stvar - dar je život, dar je osoba. Samo osobe, i to samo osobe povezane prijateljstvom međusobno se daruju. U ljudskom životu sve je dar i sve može postati dar. Darivanjem ulazimo u međusobni odnos, darivanjem se otvaramo jedni drugima. Dar je izraz ljubavi. Život je dar, i predaje se drugom kao dar.

Moramo preispitati kakva je naša molitva. Prevladavaju li u njoj naše zahvale i hvale Bogu za dobročinstva poput onih u židovskoj molitvi, na koju ih  je poticao Mojsije,  ili nam je molitva često puna želja i zahtjeva upućenih Bogu - poput daj mi ovo, usliši ono, slušaj me, ozdravi me, čuvaj i usliši me... Isus nas poziva i svojim primjerom poučava da nam molitva više bude slušanje i osluškivanje Božje volje, a manje razna „djetinja“ zahtijevanja, očekivanja ili naređivanja.

Bartimejeva upornost i neustrašivost poziva nas na put istinskog življenja vjere u Krista Spasitelja. Ne smijemo se zatvoriti u sebe, baviti se samo svojim problemima i ostati u strahu i očaju. Trebamo shvatiti da je Bog naš konačni cilj i smisao života, da je Krist onaj koji mijenja naš život, koji nas poziva i šalje u svijet da doprinosimo pomirenju ljudi međusobno i s Ocem nebeskim. Poziva nas na svjedočanstvo o čovjekovoj nadi u Božju ljubav prema svima, na prihvaćanje svakog čovjeka.