Tko je vjerom oslonjen na Boga kao svoju životnu stijenu, sposoban je vjernički djelovati u svijetu, kako god taj svijet izgledao nepromjenjiv i dalek od Boga.

Opažamo li one koji su, poput Lazara, željni mrvica pažnje, smiješka pa i naše materijalne pomoći?

Isus nam ne želi staviti za primjer nepošteno zgrtanje imovine ili privrženosti drugih, nego nas potiče da u svojoj domišljatosti pronađemo način kako činiti dobro, makar nas u tome sa svih strana sputavali oni oko nas. Moramo ostati svjesni da za sve što posjedujemo i što jesmo moramo Bogu zahvaljivati što nam je sve to dao na razborito upravljanje, a ne na posjedovanje.

Isus je grešnike susretao s takvim poštovanjem i ljubavlju da su poželjeli izvući se iz grešnog stanja i doći u kuću očinsku. On i danas traži od svojih vjernika da budu znak Božje radosti svima koji bi se htjeli vratiti u očev dom.

Isus u evanđelju završava oštrim poticajem na odricanje od svega što posjedujemo, a što bi nas moglo udaljiti ili čak sprečavati u nasljedovanju, u hodanju za siromašnim Isusom. U cijelom ovom odlomku Isus traži troje: odreći se samog sebe, odreći se bolesne navezanosti na vlastitu obitelj, odreći se materijalnog blagostanja ukoliko je zapreka za uključenje u Isusovu zajednicu.

Posvijestimo si danas da je poniznost vrlina i u svijetu u kojem danas živimo, zahvalimo Bogu na darovima kojima nas je obdario i gledajmo koga možemo usrećiti...

Isus nas sve opominje da nitko nije već sada magijski spašen ili zauvijek isključen iz plana spasenja. Svoj vjernički život trebamo tako živjeti da naša djela budu dostojna Božje dobrote te da i drugi, gledajući nas, požele obratiti se

Kao putujuća i hodočasnička crkvena zajednica trebamo imati cilj u vječnosti i sve na zemlji podrediti tome. Na tom putu trebamo upirati pogled u Isusa koji je, smrću i uskrsnućem, postao začetnik i dovršitelj ljudskog spasenja. Oslonjen na Oca, Isus je dovršio životnu trku i ostaje nam trajni predvodnik vjerničkog hoda kroz život.

Isus i nas danas hrabri da ne budemo tjeskobni poput prvih kršćana okruženih nevjernicima koji ih nisu priznali niti prihvaćali. Činjenica je da svi ljudi neće nikada postati kršćani te da ćemo uvijek biti opomena u svijetu. Trebamo jačati povjerenje u Oca, biti i ostati budnima, spremnima na njegov ponovni dolazak.

Što ljudi više imaju, to više žele, a ipak nisu nikada zadovoljni ni sretni. Kad se smisao života svede na posjedovanje razaraju se međuljudski i obiteljski odnosi. Bît je pohlepe velika nesigurnost i pogrešno uvjerenje o tome što je izvor naše sigurnosti.