Kristovim vazmenim otajstvom objavljena nam je Očeva ljubav. Svojom žrtvom Isus je nadvladao zlo u svijetu te u Očevoj slavi u vječnosti za svakoga od nas pripremio mjesto. Poslao nam je Duha Svetoga kao Branitelja i Posvetitelja kako bismo u ovozemnom životu mogli nasljedovati Krista – odbaciti zlo i grijeh. Svaki vjernik treba dozvoliti da ga Duh Božji obuzme, da u njemu zažive Kristova djela spasenja. Taj suživot događa se redovitim slavljenjem sakramenata, posebno euharistije.

Krist nas je svojom žrtvom sve posvetio i ponovno nas približio Ocu – jer on je svet i daje nam život. Kristova poslušnost Ocu jedino je shvatljiva kroz prizmu ljubavi ... Isus je u svojoj slobodi i ljubavi prema svakom čovjeku dao svoj život – nisu mu ga oduzeli. Bio je slobodan od mržnje i osvete.

Svi koji su Isusa molili neka spasi prijatelja Lazara, zapravo su slika Crkve, kršćana, koji brinu o članovima svoje zajednice, svima nam  svjedoče nužnost zajedničkih nastojanja, pokore i molitve za borbu protiv grijeha i zla, kao i brige za grešnike da se obrate i krenu pravim putem.

Isus je svojim čudesnim ozdravljenima mnoge zbunio, a posebno pismoznance. Bili su svjesni veličine djela koja je činio, ali nisu mu htjeli priznati mesijansko poslanje. Zapravo su pored zdravih očiju bili „slijepi“ jer nisu priznali da je Isus uistinu Gospodin, Sin Čovječji koji je došao spasiti svijet. Slijepac kojeg je ozdravio, u svojoj jednostavnosti i poniznosti, javno priznaje da je on obećani Mesija.

Isus nam svojim primjerom pokazuje put kao nam se boriti i opirati Zlomu. U kušnjama Isus nije podlegao napastima i izabrao ono što mu  je lakše nego, molitvom, postom, čitanjem i razmatranjem Božje riječi u osami, osluškuje Očev glas.

Jasna je Isusova poruka da se na doživljeno nasilje ne može i ne smije odgovoriti nasiljem. Ljubav prema neprijateljima, progoniteljima treba se izražavati u molitvi za njih. Takvim stavom i ponašanjem mi svjedočimo svoju vjeru u Boga koji je sama dobrota, iz koje se njegova dobročinstva protežu i na dobre i zle. Takvo naše nastojanje omogućuje ostvarivanje novog reda i kvalitetnijih odnosa te provođenje Božjeg kraljevstva na zemlji.

Pavao predbacuje svojim suvremenicima, moćnicima, da su u svojoj oholosti i neznanju  odbacili Krista kao obećavanog Mesiju pa su ga razapeli na križ. Nastojimo li mi iz dana u dan surađivati s Bogom ljubeći ga, živeći po unutarnjem nadahnuću po Duhu Svetomu?
Isus stavlja veliku odgovornost na svakog čovjeka, na nas vjernike, a osobito na službenike Crkve te sve poziva da druge poučavamo ispravnom shvaćanju zapovijedi i ljudske naravi.

Tamo gdje ima protivljenja i napadanja, trebamo s Božjom pomoću bez zadrške pokazati kome smo povjerovali. Istina, jasnim izlaganjem vjerskih istina i  zalaganjem da se one poštuju te djelima milosrđa riskiramo osudu javnosti. No, naše dosljedno svjedočenje takvima će biti svjetlost u tami i poticaj za napredak. U tim nastojanjima ne smijemo se samo oslanjati na svoje sposobnosti i stečenu mudrost, nego na Božju snagu i pomoć.

Ljudska umišljenost i hvalisavost, sebičnost, nepravda, laži, prijevare, netrpeljivost trebaju nam postati strani pojmovi.

Isus započinje svoje javno djelovanje kad je Ivan Krstitelj nasilno ušutkan. Pozivom na obraćenje od svojih suvremenika, ali i od nas danas, traži otvaranje srca za nešto novo, očekuje promjenu stila života, mentaliteta, svoje naravi. Svojim djelovanjem objavljuje, od proroka naviještanu vladavinu milosrđa i ljubavi Očeve. U Isusovoj propovijedi uz Galilejsko more te kasnije njegovim djelima i riječima, na vidljiv način se Kraljevstvo Božje približilo ljudima. Bog po njemu djeluje na nov i neopoziv način zato što je on Bogu bio poslušan do kraja.