Isusovac prof. dr. sc. Mijo Nikić o vjeri i duševnom zdravlju
VARAŽDIN, 29. 3. 2017.
Na četvrtoj korizmenoj tribini kod varaždinskih kapucina u srijedu 29. ožujka o temi „Vjera i duševno zdravlje“ govorio je prof. dr. sc. Mijo Nikić, isusovac iz Zagreba. Profesor Nikić inače, zanimljivo, svećenik i psiholog, ujedno profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, kao polazišnu točku svog predavanja stavio je čovjeka kao ljubljeno dijete Božje.
- To je temeljna istina i na toj istini su temeljena sva ljudska prava. Čovjek ima u sebi besmrtni duh, ali i materijalni element koji je podložan zakonima ovoga svijeta. U dubini našeg bića nalaze se Bog i naš duh, ono što nas čini osobom, što je nerazorivo, neuništivo. To je toliko duboko u nama da mi ni intelektom ni emocijama ne možemo doseći. Zato čovjek sam sebi ostaje nepoznanica, a jedino nas Bog sve poznaje. To je temeljna istina o nama – poručio je profesor Nikić.
Ovaj ugledni stručnjak na svom je predavanju kazao kako, iako je duhovna dimenzija najvažnija, nismo isključivo duhovna bića, već duhovno-tjelesna, pa smo radi toga podložni evoluciji i sve što proživljavamo ostavlja trag u našim životima.
- Svi naši događaji su pohranjeni u afektivnoj memoriji i kada u stresnim situacijama u životu navale problemi s raznih strana, ono što je ostalo neriješeno u nama zna provaliti kao vulkan u obliku potisnute srdžbe, agresivnosti i nezadovoljstva. Rane iz djetinjstva, ako ne nađu drugi kanal, mogu se pretvoriti u psihosomatske bolesti, to jest u psihičko ponašanje koje nije primjereno. U svakom slučaju, moramo računati i na tu svoju ograničenost da naša prošlost ostavlja trag i utječe na sadašnjost – kazao je.
Već od najranije dobi čovjek počinje usvajati određene životne navike koje nerijetko nije lako promijeniti. No, dobra je vijest, kaže profesor Nikić, da se možemo promijeniti jer, naglašava, čovjek nije determinirano biće.
- Čovjek se ne ponaša samo nagonski, već je biće koje može sebe usmjeravati, ali ima nažalost u nama i destruktivnih elemenata. Dobro je računati na te destruktivne sile koje postoje u nama, jer tako možemo biti ponizniji i otvoreniji Bogu te ćemo imati više razumijevanja za druge, a istovremeno ćemo moći biti samokritični. Tko misli da sve zna, njega se treba čuvati – zaključuje profesor Nikić.
Govoreći o čovjekovoj tjelesnoj dimenziji, kazao je kako smo podložni nagonskom život, ali moramo težiti nečem višem.
- Naše tijelo je pozvano da bude hram Duha Svetoga, kaže sveti Pavao. Kako je to lijepo znati, da naše tijelo može biti hram Duha Svetoga. No, zato ga je potrebno kontrolirati duhom, da duh ima primat – kaže profesor Nikić, inače urednik dvaju zbornika; Novi religiozni pokreti (1977) i Reinkarnacija i/ili uskrsnuće (1998).
Ovaj vrsni stručnjak na području teologije i psihologije varaždinsku je publiku držao itekako budnom, između ostaloga, govoreći i o emocionalnoj zrelosti, čovjekovom razumu, ali i o njegovom ponajvećem daru koji mu je Bog podario – slobodnoj volji. Kompletnu istinu o čovjeku, profesor je sažeo u par riječi: „Ako se zaniječe duhovna dimenzija, čovjek postaje trup bez glave.“
- Čovjek je i razumno biće i prema tome traži istinu. Slobodan je i ima slobodnu volju kao najjaču silu u sebi i samim time je i odgovoran za svoj život. A kakvi smo mi u dubini svoje duše, znamo po svojim djelima. Zbog toga, onaj tko želi napredovati i u psihološkom i u duhovnom smislu, treba raditi refleksiju svog života. Tako se psihološki raste. Ne smijemo zaboraviti ni da smo tjelesna i psihološka bića opterećena svojom prošlošću i emocijama. Kada sve to uračunamo, imamo kompletnu istinu o sebi i možemo biti otvoreniji prema Bogu i milosti Božjoj – kaže profesor Nikić.
Duhovnost je definirao kao otvorenost prema apsolutnoj transcendenciji, a duhovnost u našoj kršćanskoj tradiciji znači djelovanje Duha Svetoga u nama. Spomenuo je i neka istraživanja koja su potvrdila da, što je osoba religioznija, posjeduje bolju kontrolu svojih emocija i samim time stvara pretpostavke za sretniji život.
- Zablokirana duhovna dimenzija, s druge strane, generira mnoge probleme, napose psihosomatske naravi. Carl Gustav Jung je rekao da se padom duhovnosti i religiozne prakse povećavaju neuroze. To bi značilo da aktiviranje duhovne dimenzije otvorenosti Bogu može smanjiti mnoge probleme depresivnog stanja, što pokazuju i istraživanja. Viktor Frankl je rekao da su mnoge strahote, fizičke i psihičke naravi, izdržali oni koji su bili ne toliko fizički, već jaki duhom. To je najjača sila u čovjeku. Vjera je milost koju Bog podaje čovjeku kao čisti dar. Vjera postiže svoj konačni cilj kada nas inspirira da djelujemo u ljubavi. Vjera je odgovor čovjeka na Božju ponudu. Ima jedan psalam koji kaže: „Prepusti Gospodinu putove svoje. U Njega se uzdaj. On će sve voditi.“ Vjerovati znači gledati na svijet iz Božje perspektive, a Njemu ništa nije nemoguće. To je snaga koju vjera ima – poručio je profesor Nikić.
Dotaknuvši se vjere, nije propustio vjernicima poručiti kako suprotnost vjere nije nevjera, već ponajprije strah. No, to ne znači da onaj koji ima vjeru je ne može izgubiti.
- Tko nema vjere lakše postaje žrtva iracionalnih strahova, a tko ima pravu vjeru lakše podnosi strah, jer vjeruje da svemoćni Bog stoji iznad njega i prepušta se milosti Božjoj. Moramo biti itekako svjesni da je moguće vjeru izgubiti. Ona je neprocjenjivi dar, ali je moguće izgubiti je. Sveti Pavao opominje Timoteja: „Bij boj plemeniti imajući dobru vjeru i dobru savjest koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere.“ Upravo je brodolom vjere najveća tragedija koja nam se može dogoditi, jer vjera pomaže čovjeku da i u nepravednom svijetu ostane pravedan. Onaj tko ima nadu, ne pada u depresiju, već prihvaća križ kao sastavni dio života, jer zna da Bog ima zadnju riječ u njegovom životu – zaključio je profesor Nikić.
Ovaj ugledni stručnjak na svom je predavanju kazao kako, iako je duhovna dimenzija najvažnija, nismo isključivo duhovna bića, već duhovno-tjelesna, pa smo radi toga podložni evoluciji i sve što proživljavamo ostavlja trag u našim životima.
- Svi naši događaji su pohranjeni u afektivnoj memoriji i kada u stresnim situacijama u životu navale problemi s raznih strana, ono što je ostalo neriješeno u nama zna provaliti kao vulkan u obliku potisnute srdžbe, agresivnosti i nezadovoljstva. Rane iz djetinjstva, ako ne nađu drugi kanal, mogu se pretvoriti u psihosomatske bolesti, to jest u psihičko ponašanje koje nije primjereno. U svakom slučaju, moramo računati i na tu svoju ograničenost da naša prošlost ostavlja trag i utječe na sadašnjost – kazao je.
Već od najranije dobi čovjek počinje usvajati određene životne navike koje nerijetko nije lako promijeniti. No, dobra je vijest, kaže profesor Nikić, da se možemo promijeniti jer, naglašava, čovjek nije determinirano biće.
- Čovjek se ne ponaša samo nagonski, već je biće koje može sebe usmjeravati, ali ima nažalost u nama i destruktivnih elemenata. Dobro je računati na te destruktivne sile koje postoje u nama, jer tako možemo biti ponizniji i otvoreniji Bogu te ćemo imati više razumijevanja za druge, a istovremeno ćemo moći biti samokritični. Tko misli da sve zna, njega se treba čuvati – zaključuje profesor Nikić.
Govoreći o čovjekovoj tjelesnoj dimenziji, kazao je kako smo podložni nagonskom život, ali moramo težiti nečem višem.
- Naše tijelo je pozvano da bude hram Duha Svetoga, kaže sveti Pavao. Kako je to lijepo znati, da naše tijelo može biti hram Duha Svetoga. No, zato ga je potrebno kontrolirati duhom, da duh ima primat – kaže profesor Nikić, inače urednik dvaju zbornika; Novi religiozni pokreti (1977) i Reinkarnacija i/ili uskrsnuće (1998).
Ovaj vrsni stručnjak na području teologije i psihologije varaždinsku je publiku držao itekako budnom, između ostaloga, govoreći i o emocionalnoj zrelosti, čovjekovom razumu, ali i o njegovom ponajvećem daru koji mu je Bog podario – slobodnoj volji. Kompletnu istinu o čovjeku, profesor je sažeo u par riječi: „Ako se zaniječe duhovna dimenzija, čovjek postaje trup bez glave.“
- Čovjek je i razumno biće i prema tome traži istinu. Slobodan je i ima slobodnu volju kao najjaču silu u sebi i samim time je i odgovoran za svoj život. A kakvi smo mi u dubini svoje duše, znamo po svojim djelima. Zbog toga, onaj tko želi napredovati i u psihološkom i u duhovnom smislu, treba raditi refleksiju svog života. Tako se psihološki raste. Ne smijemo zaboraviti ni da smo tjelesna i psihološka bića opterećena svojom prošlošću i emocijama. Kada sve to uračunamo, imamo kompletnu istinu o sebi i možemo biti otvoreniji prema Bogu i milosti Božjoj – kaže profesor Nikić.
Duhovnost je definirao kao otvorenost prema apsolutnoj transcendenciji, a duhovnost u našoj kršćanskoj tradiciji znači djelovanje Duha Svetoga u nama. Spomenuo je i neka istraživanja koja su potvrdila da, što je osoba religioznija, posjeduje bolju kontrolu svojih emocija i samim time stvara pretpostavke za sretniji život.
- Zablokirana duhovna dimenzija, s druge strane, generira mnoge probleme, napose psihosomatske naravi. Carl Gustav Jung je rekao da se padom duhovnosti i religiozne prakse povećavaju neuroze. To bi značilo da aktiviranje duhovne dimenzije otvorenosti Bogu može smanjiti mnoge probleme depresivnog stanja, što pokazuju i istraživanja. Viktor Frankl je rekao da su mnoge strahote, fizičke i psihičke naravi, izdržali oni koji su bili ne toliko fizički, već jaki duhom. To je najjača sila u čovjeku. Vjera je milost koju Bog podaje čovjeku kao čisti dar. Vjera postiže svoj konačni cilj kada nas inspirira da djelujemo u ljubavi. Vjera je odgovor čovjeka na Božju ponudu. Ima jedan psalam koji kaže: „Prepusti Gospodinu putove svoje. U Njega se uzdaj. On će sve voditi.“ Vjerovati znači gledati na svijet iz Božje perspektive, a Njemu ništa nije nemoguće. To je snaga koju vjera ima – poručio je profesor Nikić.
Dotaknuvši se vjere, nije propustio vjernicima poručiti kako suprotnost vjere nije nevjera, već ponajprije strah. No, to ne znači da onaj koji ima vjeru je ne može izgubiti.
- Tko nema vjere lakše postaje žrtva iracionalnih strahova, a tko ima pravu vjeru lakše podnosi strah, jer vjeruje da svemoćni Bog stoji iznad njega i prepušta se milosti Božjoj. Moramo biti itekako svjesni da je moguće vjeru izgubiti. Ona je neprocjenjivi dar, ali je moguće izgubiti je. Sveti Pavao opominje Timoteja: „Bij boj plemeniti imajući dobru vjeru i dobru savjest koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere.“ Upravo je brodolom vjere najveća tragedija koja nam se može dogoditi, jer vjera pomaže čovjeku da i u nepravednom svijetu ostane pravedan. Onaj tko ima nadu, ne pada u depresiju, već prihvaća križ kao sastavni dio života, jer zna da Bog ima zadnju riječ u njegovom životu – zaključio je profesor Nikić.
Goran Damjanić
