Prof. dr. sc. Stanko Uršić: „Gospodarenje otpadom je imperativ vjere!“
VARAŽDIN, 22. 3. 2017.
Na trećoj korizmenoj tribini varaždinskih Kapucina u dvorani Božjeg doma kapucinskog samostana u srijedu 22. ožujka gostovao je prof. dr. sc. Stanko Uršić. Govorio je o tome kako provesti u praksu encikliku pape Franje o ekologiji “Laudato si“.
Profesor Uršić, inače umirovljeni fizikalni kemičar te bivši predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, drži neophodnim da slušamo riječi Svetoga Oca koji u enciklici poziva da slijedimo slučaj njegova velikog imenjaka svetog Franje, zaštitnika ekologa i ekologije. Papa Franjo tako nas poziva da promijenimo odnos prema Božjem stvorenju.
- Pitanje stvaranja smeća je pitanje stvaranja kaosa, a kaos se protivi naravi Božjeg stvorenja. Ako je Bog ljubav, onda smo mi njegova narav, jer je čovjek na sliku Božju i tada ta slika Božja stvara nered i kaos. Zbog toga je smeće golemo zlo, a svjesno stvaranje smeća kada čovjek to ne mora raditi, sigurno je vrsta zločina, ne samo ekološkog, već i svakakvog drugog. Papa Franjo kaže da je to grijeh i poziva cijelu Crkvu na ekološko obraćenje – poručio je na predavanju prof. dr. sc. Stanko Uršić.
Uršić je u šali naveo zgodan primjer - da bi uskoro u uputama za učenike koji se pripremaju za sakrament Svete Potvrde kao pomoć mogao stajati opis ekoloških grijeha!
- Naš loš odnos prema stvorenju je i loš odnos prema Stvoritelju, a to je temelj temelja o kojem govori papa Franjo. Ekologija kao stroga znanost otkriva jednu vrlo specifičnu stranu Božjeg stvorenja. To naglašava i Papa kada piše encikliku „Laudato si“, jer vjerojatno ima pred očima sliku čovjeka i to, prije svega, sirotog, odbačenog čovjeka, ali i cjelinu čovječanstva u golemoj planetarnoj ekološkoj krizi koje još ni izdaleka nije došlo do spoznaje u kakvoj se situaciji nalazi. Primjerice, ako se jednoga dana otopi led s Grenlanda, nećemo više moći šetati ulicama Trogira, Splita, Raba i ostalih bisera Jadrana, nego ćemo se po njima jedino moći voziti čamcima – slikovit je u opisima bio prof. Uršić.
Glede enciklike „Laudato si“, ono na što nas upozorava papa Franjo jest, tvrdi profesor Uršić, da se on uvijek poziva na rezultate ekološke znanosti i bezrezervno ih prihvaća, dok je kao najgore posljedice ekološki neprihvatljivog ponašanja predavač istaknuo nestanak života na zemlji.
- U 99 posto Hrvatske, danas imamo između 10 i 20 puta manje leptira nego prije 50 godina. Neke naša djeca nikada neće vidjeti, a neke ni mi više nećemo vidjeti. To je samo jedan primjer izravnog utjecaja globalne ekološke krize - podsjeća.
Možda i zato papa Franjo, u spomenutoj enciklici, važnost ekološki prihvatljive obrade otpada stavlja na prvo mjesto kada govori o globalnim problemima.
- Na moje veliko čuđenje, papa Franjo stavlja to pitanje iznad planetarne klimatske krize. Papa sasvim sigurno ima razloge za to te piše da je to golemi problem koji ima ogromne posljedice za ljudsko zdravlje i naš odnos prema stvaranju, jer gomilanje smeća je odraz kulture smrti i kulture odbacivanja. Jednostavno, ono što ne želimo – odbacimo. Odraz te kulture je i neviđena obrana prava na pobačaj, ponovno vrlo aktualna ovih dana. Interesantno je da malo tko vidi da je to u potpunom neskladu s ekologijom – tvrdi dr.sc. Uršić.
Kako bismo mogli pametno djelovati, prvi korak je razlikovati otpad i smeće. Jer, ponavlja Uršić, otpad nije smeće.
Odgovorno je poslušati ekološku znanost, što kaže i papa Franjo. Otpad je jedno, a smeće drugo. Komunalni otpad je ostatak tvari iz stvari u komunalnom životu, a smeće je kad se ti ostaci tvari iz stvari pomiješaju. Taj čin, po svojim posljedicama i nepovratnosti, usporediv je s ubojstvom čovjeka. To je zlo koje se ničim više ne može sanirati. Isto je s otpadom kada ga nepovratno pretvorimo u smeće i onda se njime manipulira – oštar je bio Uršić.
- Ono što je imperativ vjere, razuma i ekologije jest gospodarenje otpadom to jest, resursna ekonomija. Polazeći od ekološke znanosti, to je oponašanje onoga što u prirodi imamo, a priroda je Božje stvorenje. Stoga iz prirode možemo naučiti beskrajno mnogo stvari, kao primjerice kako da u njoj nema smeća. Otpad se može vratiti u neku novu uporabu. Ako je ta nova uporaba ista kao i ona prethodna, govorimo o recikliranju, a ako je uporaba nešto različita, onda govorimo o preradi. Svi ti postupci vode k jednom – da ne bude smeća, da se ništa ne odbaci i da bude upravo onako kako je u prirodi. Otiđite u šumu i pokažite ima li išta suvišno u šumi. Niti jedan ekosistem nema ništa suvišnoga, pa ne postoji ni problem smeća. Problem smeća je nastao od ljudske bahatosti – napominje Uršić.
Pitanje svih pitanja, dakle, glasi: što mi ljudi tu možemo napraviti?
- Poteškoća je što pojedinac malo može napraviti, ali nešto može, pogotovo ako ima kuću i vrt. Potrebna je društvena i politička akcija te angažman kršćana u politici i društvenom djelovanju. Bez toga je taj cilj neostvariv – zaključuje profesor Uršić.
Profesor Uršić, inače umirovljeni fizikalni kemičar te bivši predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, drži neophodnim da slušamo riječi Svetoga Oca koji u enciklici poziva da slijedimo slučaj njegova velikog imenjaka svetog Franje, zaštitnika ekologa i ekologije. Papa Franjo tako nas poziva da promijenimo odnos prema Božjem stvorenju.
- Pitanje stvaranja smeća je pitanje stvaranja kaosa, a kaos se protivi naravi Božjeg stvorenja. Ako je Bog ljubav, onda smo mi njegova narav, jer je čovjek na sliku Božju i tada ta slika Božja stvara nered i kaos. Zbog toga je smeće golemo zlo, a svjesno stvaranje smeća kada čovjek to ne mora raditi, sigurno je vrsta zločina, ne samo ekološkog, već i svakakvog drugog. Papa Franjo kaže da je to grijeh i poziva cijelu Crkvu na ekološko obraćenje – poručio je na predavanju prof. dr. sc. Stanko Uršić.
Uršić je u šali naveo zgodan primjer - da bi uskoro u uputama za učenike koji se pripremaju za sakrament Svete Potvrde kao pomoć mogao stajati opis ekoloških grijeha!
- Naš loš odnos prema stvorenju je i loš odnos prema Stvoritelju, a to je temelj temelja o kojem govori papa Franjo. Ekologija kao stroga znanost otkriva jednu vrlo specifičnu stranu Božjeg stvorenja. To naglašava i Papa kada piše encikliku „Laudato si“, jer vjerojatno ima pred očima sliku čovjeka i to, prije svega, sirotog, odbačenog čovjeka, ali i cjelinu čovječanstva u golemoj planetarnoj ekološkoj krizi koje još ni izdaleka nije došlo do spoznaje u kakvoj se situaciji nalazi. Primjerice, ako se jednoga dana otopi led s Grenlanda, nećemo više moći šetati ulicama Trogira, Splita, Raba i ostalih bisera Jadrana, nego ćemo se po njima jedino moći voziti čamcima – slikovit je u opisima bio prof. Uršić.
Glede enciklike „Laudato si“, ono na što nas upozorava papa Franjo jest, tvrdi profesor Uršić, da se on uvijek poziva na rezultate ekološke znanosti i bezrezervno ih prihvaća, dok je kao najgore posljedice ekološki neprihvatljivog ponašanja predavač istaknuo nestanak života na zemlji.
- U 99 posto Hrvatske, danas imamo između 10 i 20 puta manje leptira nego prije 50 godina. Neke naša djeca nikada neće vidjeti, a neke ni mi više nećemo vidjeti. To je samo jedan primjer izravnog utjecaja globalne ekološke krize - podsjeća.
Možda i zato papa Franjo, u spomenutoj enciklici, važnost ekološki prihvatljive obrade otpada stavlja na prvo mjesto kada govori o globalnim problemima.
- Na moje veliko čuđenje, papa Franjo stavlja to pitanje iznad planetarne klimatske krize. Papa sasvim sigurno ima razloge za to te piše da je to golemi problem koji ima ogromne posljedice za ljudsko zdravlje i naš odnos prema stvaranju, jer gomilanje smeća je odraz kulture smrti i kulture odbacivanja. Jednostavno, ono što ne želimo – odbacimo. Odraz te kulture je i neviđena obrana prava na pobačaj, ponovno vrlo aktualna ovih dana. Interesantno je da malo tko vidi da je to u potpunom neskladu s ekologijom – tvrdi dr.sc. Uršić.
Kako bismo mogli pametno djelovati, prvi korak je razlikovati otpad i smeće. Jer, ponavlja Uršić, otpad nije smeće.
Odgovorno je poslušati ekološku znanost, što kaže i papa Franjo. Otpad je jedno, a smeće drugo. Komunalni otpad je ostatak tvari iz stvari u komunalnom životu, a smeće je kad se ti ostaci tvari iz stvari pomiješaju. Taj čin, po svojim posljedicama i nepovratnosti, usporediv je s ubojstvom čovjeka. To je zlo koje se ničim više ne može sanirati. Isto je s otpadom kada ga nepovratno pretvorimo u smeće i onda se njime manipulira – oštar je bio Uršić.
- Ono što je imperativ vjere, razuma i ekologije jest gospodarenje otpadom to jest, resursna ekonomija. Polazeći od ekološke znanosti, to je oponašanje onoga što u prirodi imamo, a priroda je Božje stvorenje. Stoga iz prirode možemo naučiti beskrajno mnogo stvari, kao primjerice kako da u njoj nema smeća. Otpad se može vratiti u neku novu uporabu. Ako je ta nova uporaba ista kao i ona prethodna, govorimo o recikliranju, a ako je uporaba nešto različita, onda govorimo o preradi. Svi ti postupci vode k jednom – da ne bude smeća, da se ništa ne odbaci i da bude upravo onako kako je u prirodi. Otiđite u šumu i pokažite ima li išta suvišno u šumi. Niti jedan ekosistem nema ništa suvišnoga, pa ne postoji ni problem smeća. Problem smeća je nastao od ljudske bahatosti – napominje Uršić.
Pitanje svih pitanja, dakle, glasi: što mi ljudi tu možemo napraviti?
- Poteškoća je što pojedinac malo može napraviti, ali nešto može, pogotovo ako ima kuću i vrt. Potrebna je društvena i politička akcija te angažman kršćana u politici i društvenom djelovanju. Bez toga je taj cilj neostvariv – zaključuje profesor Uršić.
Goran Damjanić
