Prof. dr. sc. Josip Baloban o važnosti dijaloga i pomirenja pastoralnih djelatnika
VARAŽDIN, 15. 3. 2017.
U srijedu 15. ožujka varaždinski Kapucini organizirali su drugu po redu korizmenu tribinu srijedom u 2017. godini. U dvorani Božjeg doma kapucinskog samostana pedesetak Varaždinaca došlo je čuti predavanje „Pastoralni djelatnik u službi dijaloga i pomirenja“ koje je održao prof. dr. sc. Josip Baloban s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
Govoreći o dijalogu i pomirenju, profesor Baloban je naglasio kako je pastoralni radnik zapravo svaki kršćanin. - Za svakog je kršćanina važno da bude uvijek u službi dijaloga i pomirenja. Dijalog, pomirenje i oproštenje su uvjet bez kojeg se ne možemo zvati kršćanima. To nam je Isus dao kao jedan nalog, da to činimo koliko najviše možemo od kolijevke do groba. I ono vrlo važno, da više zagovaramo dimenziju dijaloga, a manje dimenziju polemike – kazao je prof. Baloban. Stoga je i pravi izazov da u teškim vremenima uvijek budemo spremni na dijalog i pomirenje. - Za dijalog i pomirenje su uvijek potrebne dvije strane, a mi kao kršćani nikada ne smijemo prekinuti dijalog i prvi moramo dati ruku za pomirenje – poručuje.
U središtu predavanja ovog istaknutog teologa, ujedno i pročelnika Katedre pastoralne teologije na KBF-u, bio je Isus Krist, kao istinski promicatelj dijaloga, pomirenja i oproštenja čovjeku i svijetu. Kazao je kako Nazarećanin u svom navještaju Kraljevstva Božjeg uvijek polazi od vidljivog konkretnog čovjeka i nevidljivog nebeskog Oca. U čovjeku prepoznaje dijete Božje i prihvaća sugovornika s kojim započinje dijalog, a na kraju čega slijedi višestruko pomirenje s Bogom, s bližnjim i sa samim sobom, kao i oproštenje grijeha te čovjekovo oslobođenje ili ozdravljenje.Kada govori o dijalogu, pomirenju i oproštenju, Isus koristi dva pastoralna modela, ističe Baloban. Prvi se očituje u konkretnom susretu s čovjekom i ljudima, a drugi kada govori u prispodobama koje su iz stvarnog života. Kao primjer, prof. Baloban je koristio dobro poznatu prispodobu o izgubljenom i nađenom sinu iz Lukinog evanđelja. - Otac je onaj koji mlađem sinu istodobno omogućava povratak u očinsku kuću te prvi nudi dijalog, pomirenje i oproštenje, ali i prvi realizira bezuvjetno prihvaćanje. Očevo prihvaćanje nadmašuje sva očekivanja sina i posljedica toga je prihvaćanje mlađeg sina koji je sada spreman prihvatiti bezizlaznu situaciju i svoj promašeni život – ističe prof. Baloban.
Važan dio predavanja bila je i koncilska baština o dijalogu i pomirenju. - Katolička crkva je tijekom druge polovice 20. stoljeća na svojoj najvišoj razini uvela katolički notum koji, među ostalim, krasi i nekoliko specifičnosti. Drugi vatikanski koncil je prije svega pastoralni koncil koji traži i inicira razgovor i dijalog u više smjerova, a istovremeno se zauzima za svekoliko pomirenje na kršćanskoj sceni, za dijalog s nekršćanskim religijama, ali i za dijalog s ateistima. Zapravo zagovara i promovira dijalog, pomirenje i mir, lokalno i globalno. Vatikanski koncil započeo je u povijesti jedinstveno, pa čak i neponovljivo dvostruko otvaranje kako unutar Katoličke crkve, tako i prema svim ljudima dobre volje, neovisno o religijskom izboru – tvrdi Baloban.
Govoreći o dijalogu, prof. dr. sc. Josip Baloban nekoliko je riječi posvetio i papi Ivanu Pavlu II. povukavši paralelu s izgubljenim sinom s početka priče. Tako podsjeća da je upravo pokojni Karol Wojtyła autor zanimljive teze koja glasi da se svaki čovjek može i mora prepoznati kako u mlađem tako i u starijem sinu, budući da je svaki čovjek i izgubljeni sin, ali i njegov stariji brat.
Profesor Baloban nije propustio spomenuti hrvatske teologe u dijalogu. Koncentrirao se na dvojicu autora koji su polazili s posebne pozicije pastoralnog djelovanja Katoličke crkve u vrijeme komunizma bivše države. To su bili profesori i velikani Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić. - Prema Bajsiću dijalog je razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima čovjeka radi samog čovjeka, a prema Šagi-Buniću dijalog iziskuje veliku ljudsku smionost i osobnu sigurnost i zato je mnogo teže od polemike. U svezi naravi dijaloga nužno je uvijek polaziti od tri temeljne spoznaje, kaže Šagi-Bunić. Prva je da u dijalog ne ulaze nauke i sustavi, već konkretni ljudi. Drugo, za uspjeh dijaloga nije potrebno da sugovornici imaju isto mišljenje o pitanju problema i treće, sugovornici moraju biti spremni prihvatiti istinu u trenutku kada je shvate. Šagi-Bunić na kraju jasno razlikuje dijalog i polemiku jer kaže da dok čovjek polemičar razbija, pobija, mrvi i ruši te je nerijetko zlonamjeran, nositelj i zagovornik dijaloga ne ide za tim da pobije, već se trudi da razumije i surađuje sa sugovornikom, a sve s ciljem traženja istine – zaključuje profesor Baloban.
Predavač je spomenuo i ustrajnost pape Franje na dijalogu, pomirenju i oproštenju, kojem je, kaže, na posebnom mjestu dijalog unutar obitelji, dok je na kraju uputio i svojevrsnu poruku svim hrvatskim pastoralnim djelatnicima kada je u pitanju prakticiranje i neprakticiranje dijaloga rekavši da oni zapravo nemaju drugog puta nego da budu tvorci i promicatelji dijaloga, pomirenja i oproštenja.
Govoreći o dijalogu i pomirenju, profesor Baloban je naglasio kako je pastoralni radnik zapravo svaki kršćanin. - Za svakog je kršćanina važno da bude uvijek u službi dijaloga i pomirenja. Dijalog, pomirenje i oproštenje su uvjet bez kojeg se ne možemo zvati kršćanima. To nam je Isus dao kao jedan nalog, da to činimo koliko najviše možemo od kolijevke do groba. I ono vrlo važno, da više zagovaramo dimenziju dijaloga, a manje dimenziju polemike – kazao je prof. Baloban. Stoga je i pravi izazov da u teškim vremenima uvijek budemo spremni na dijalog i pomirenje. - Za dijalog i pomirenje su uvijek potrebne dvije strane, a mi kao kršćani nikada ne smijemo prekinuti dijalog i prvi moramo dati ruku za pomirenje – poručuje.
U središtu predavanja ovog istaknutog teologa, ujedno i pročelnika Katedre pastoralne teologije na KBF-u, bio je Isus Krist, kao istinski promicatelj dijaloga, pomirenja i oproštenja čovjeku i svijetu. Kazao je kako Nazarećanin u svom navještaju Kraljevstva Božjeg uvijek polazi od vidljivog konkretnog čovjeka i nevidljivog nebeskog Oca. U čovjeku prepoznaje dijete Božje i prihvaća sugovornika s kojim započinje dijalog, a na kraju čega slijedi višestruko pomirenje s Bogom, s bližnjim i sa samim sobom, kao i oproštenje grijeha te čovjekovo oslobođenje ili ozdravljenje.Kada govori o dijalogu, pomirenju i oproštenju, Isus koristi dva pastoralna modela, ističe Baloban. Prvi se očituje u konkretnom susretu s čovjekom i ljudima, a drugi kada govori u prispodobama koje su iz stvarnog života. Kao primjer, prof. Baloban je koristio dobro poznatu prispodobu o izgubljenom i nađenom sinu iz Lukinog evanđelja. - Otac je onaj koji mlađem sinu istodobno omogućava povratak u očinsku kuću te prvi nudi dijalog, pomirenje i oproštenje, ali i prvi realizira bezuvjetno prihvaćanje. Očevo prihvaćanje nadmašuje sva očekivanja sina i posljedica toga je prihvaćanje mlađeg sina koji je sada spreman prihvatiti bezizlaznu situaciju i svoj promašeni život – ističe prof. Baloban.
Važan dio predavanja bila je i koncilska baština o dijalogu i pomirenju. - Katolička crkva je tijekom druge polovice 20. stoljeća na svojoj najvišoj razini uvela katolički notum koji, među ostalim, krasi i nekoliko specifičnosti. Drugi vatikanski koncil je prije svega pastoralni koncil koji traži i inicira razgovor i dijalog u više smjerova, a istovremeno se zauzima za svekoliko pomirenje na kršćanskoj sceni, za dijalog s nekršćanskim religijama, ali i za dijalog s ateistima. Zapravo zagovara i promovira dijalog, pomirenje i mir, lokalno i globalno. Vatikanski koncil započeo je u povijesti jedinstveno, pa čak i neponovljivo dvostruko otvaranje kako unutar Katoličke crkve, tako i prema svim ljudima dobre volje, neovisno o religijskom izboru – tvrdi Baloban.
Govoreći o dijalogu, prof. dr. sc. Josip Baloban nekoliko je riječi posvetio i papi Ivanu Pavlu II. povukavši paralelu s izgubljenim sinom s početka priče. Tako podsjeća da je upravo pokojni Karol Wojtyła autor zanimljive teze koja glasi da se svaki čovjek može i mora prepoznati kako u mlađem tako i u starijem sinu, budući da je svaki čovjek i izgubljeni sin, ali i njegov stariji brat.
Profesor Baloban nije propustio spomenuti hrvatske teologe u dijalogu. Koncentrirao se na dvojicu autora koji su polazili s posebne pozicije pastoralnog djelovanja Katoličke crkve u vrijeme komunizma bivše države. To su bili profesori i velikani Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić. - Prema Bajsiću dijalog je razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima čovjeka radi samog čovjeka, a prema Šagi-Buniću dijalog iziskuje veliku ljudsku smionost i osobnu sigurnost i zato je mnogo teže od polemike. U svezi naravi dijaloga nužno je uvijek polaziti od tri temeljne spoznaje, kaže Šagi-Bunić. Prva je da u dijalog ne ulaze nauke i sustavi, već konkretni ljudi. Drugo, za uspjeh dijaloga nije potrebno da sugovornici imaju isto mišljenje o pitanju problema i treće, sugovornici moraju biti spremni prihvatiti istinu u trenutku kada je shvate. Šagi-Bunić na kraju jasno razlikuje dijalog i polemiku jer kaže da dok čovjek polemičar razbija, pobija, mrvi i ruši te je nerijetko zlonamjeran, nositelj i zagovornik dijaloga ne ide za tim da pobije, već se trudi da razumije i surađuje sa sugovornikom, a sve s ciljem traženja istine – zaključuje profesor Baloban.
Predavač je spomenuo i ustrajnost pape Franje na dijalogu, pomirenju i oproštenju, kojem je, kaže, na posebnom mjestu dijalog unutar obitelji, dok je na kraju uputio i svojevrsnu poruku svim hrvatskim pastoralnim djelatnicima kada je u pitanju prakticiranje i neprakticiranje dijaloga rekavši da oni zapravo nemaju drugog puta nego da budu tvorci i promicatelji dijaloga, pomirenja i oproštenja.
Goran Damjanić
