Krštenje je, kako u ranijim vremenima tako bi i sada moralo biti, rezultat navještaja radosne vijesti. Onaj tko je primio riječ Božju u sebe, daje se krstiti i tako postaje član Crkve i kao takav  okupljen u zajednici oko oltara, koja izvršava zapovijedi Kristove i hrani se Njegovim tijelom i krvlju. Stoga je krsni zdenac posredničko mjesto između vanjskog svijeta i Crkve. To je najvažnije za vjernike koji su nekad vidjeli u tome početak svojeg spasenja. Voda je temelj života. Dotle dok je čovjek živ, voda čini bitni esencijalni dio u životu čovjeka i zato je na liturgijskom polju voda od velike važnosti.
Svaka župna crkva mora imati krstionicu. Ona mora biti smještena u prostoru crkve vidljivom vjernicima, kako bi bilo moguće sudjelovanje zajednice, i/ili izvan crkve. Krsni zdenac mora biti u povezanosti (dinamici) s ambonom i oltarom. Jedno od znakovitih mjesta za krsne zdence je u blizini ispovjedaonica, budući da  po krštenju postajemo mistično tijelo Kristovo, a po ispovijedi preporođeni i očišćeni od grijeha. Povezujući ta dva elementa, vjernik se može s veseljem i radosti približiti oltaru. Krsni zdenac mora biti nepomičan, umjetnički izrađen od prikladnog materijala. „Liturgija kojom se osobito u božanskoj žrtvi euhristije vrši djelo našeg otkupljenja, u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju otajstvo Kristovo i istinsku narav prave Crkve. Ona je po ljudskoj naravi i božanska; vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena; gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji; nazočna u svijetu a ipak putnica… Zato budući da liturgija one koji su unutar Crkve izgrađuje u sveti hram u Gospodinu, sa stan Božji u Duhu, do pune mjere Kristova rasta, ona ujedno na čudesan način jaca njihove snage za navješćivanje Krista; tako onima koji su vani pokazuje Crkvu kao znak podignut među narodima, pod kojim će se raspršena djeca Božja privoditi k jedinstvu, dok ne bude jedno stado i jedan pastir“ (SC 2).