Za hrabro nošenje s nedaćama čovjeku treba duhovna kondicija koja se gradi u samodisciplini kroz odricanje. Neophodna mu je jasnoća molitve da bi čeličio svoju razboritost i jakost. Upravo je korizma prilika za kaljenje tih stožernih kreposti bez kojih se ono humano u čovjeku lako izjalovi. Duhovna i tjelesna krepost čini nas doraslima i izdržljivima u suočavanju i s lijepim i s manje lijepim budućim izazovima. Sportski znalci kažu da se s uobičajenim vježbanjem i trčkaranjem ništa ne postiže. Tjelesna se kondicija ne može pospješiti bez izlaženja iz udobnih okvira, nego kada pomislimo da dalje ne ide, da ne možemo i hoćemo odustati - ako tada pretrčimo još par metara više, unatoč boli, ako učinimo jedan korak više, jedino se tako raste.

Crkva nije parfumerija gdje se ide nabaviti miris koji će dobrotom i iskrenošću popratiti djela koja nisu začeta u čistom srcu. Crkva nije salon gdje se u susretu s Bogom pruža kozmetički tretman za uljepšavanje duše. Crkva je obitelj, a za obitelj se ne šminka, u obitelj se ne dolazi predstavljati kao u kremu društva. Crkva je i majka, a majku bole rane i poznat joj je prljavi veš njena djeteta. Ali on se ne iznosi van, nego se doma pere. Sve se može svijetu dati, ali intima ne. Isto je i iskustvo molitve koja nije puko dotjerivanje duše, nego poriv na služenje. Takvo svjedočanstvo Boga ne ostavlja negdje „vani na samotnim mjestima“, već miomirisom njegove blizine odiše svaki korak čovjeka odlučnog da prestane biti mrlja i bolna rana, a postane čist obraz i ponos svoje obitelji.

Peta nedjelja kroz godinu poziva nas da malo stopiramo famu o nemanju vremena. Trajanje i vrijednost vremena ne ovisi samo o otkucajima sata, već i o našoj volji i vrijednostima koje u njih unosimo. Evanđelje nam pokazuje koje su to vrijednosti za Isusa Krista: jedino one koje imaju dušu. Pred njim je uvijek samo jedna stolica rezervirana za dušu koja je u potrebi, koja je pritiješnjena bolestima, željna iskrenosti, koja žudi da ju netko čuje i poštuje, pruži osjećaj da je vrijedna, da nije sama i izdana. Da netko za nju ima vremena.

Kampanjska je takva vjera kojoj križ nije dovoljno očaravajući, kojoj čudo stvarnosti nije dovoljno čudesno pa hrli za umišljenim čudima koja brzo oduševljavaju, i još brže hlape. Zato obratimo pozornost na divote koje nisu nigdje drugdje, nego pred našim očima. Po njima nam Bog govori kako je divno to što imamo jedni druge i kakva je snaga u njegovoj ljubavi koja nas čuva od boravka u šupljem i izleta u prazno. Dopustimo mu da nas zadivi svojom jednostavnom vjernošću.

Realnost života tih ribara nije bila romantična komedija ili idilična pastorala koja nužno završava sretno, nego pravi triler, baš poput našega, koji iznenadi preokretom, udarcem, izdajom, tragedijom u trenu kada to najmanje očekujemo i dolazi od ljudi od kojih se tomu najmanje nadamo. No ako smo krenuli s Kristom, onda nemamo pravo odustati od njegove stvari, a njegova je stvar dobro u ovome svijetu. Ma kakav taj svijet bio, ma koliko o njemu slušali kritika, ma kako se činio površan, kaotičan i razočaravajući, taj je svijet dobar jer u njemu još uvijek postoje priče u kojima dobro pobjeđuje zlo. A sve dok se budu pisale i djeci čitale takve priče, sve dok budu postojali ljudi koji će tražiti i čuvati dobro i koji neće ni pomišljati na predaju, svijet će biti dobar.

Gdje smo dok se gaze svetinje i izdaju bližnji, dok bježimo od odgovornosti? Drsko predbacujemo Bogu zašto ne učini nešto, a sami smo ga zaključali u svetohranište i okrenuli leđa, odložili ga na prašnjavu policu s knjigama, tjeramo ga iz škola, zabranjujemo mu ulaz na svoje zabave, mičemo ga od stolova, uklanjamo iz kulture, pospremamo u muzeje skupa s nostalgičnim molitvenicima naših mudrih baka.

Pod pritiskom realnosti, onaj zamah koji smo u Božiću primili neminovno polako blijedi. Oduševljenje splasne, uzbuđenje se potroši, nastaje praznina. Do idućeg velikog događaja koji nas pokreće i kada će se opet sve prikazati u najljepšem svjetlu, još je mnogo vremena. Kako izdržati do tada? Kako pokrenuti volju da kroz suhoparne i obične dane sačuvamo elan, strpljivost i nadu? Čime popuniti te praznine? Različite su mogućnosti: televizija, radoholičarstvo, karijerizam, društvene mreže, dokoličarenje, razni poroci, avanture, promiskuitet, traženje zadovoljstva u nečemu novom, drugačijem… Svoj toj, jednom riječju herodovskoj ubitačnosti, strastveno se ljudi predaju kako bi popunili šupljine koje ipak zjape prazne jer bijeg od svakodnevice ne rješava probleme i ne priskrbljuje mir.

Hoće li nam nova godina biti takva, sretnija od stare, ne ovisi o tome koliko ćemo u njoj primiti udaraca tame, nego koliko ćemo imati volje uzvratiti svjetlom onima koji su pred nama. Ali ne svjetlom koje dolazi od novogodišnjeg vatrometa, reflektora pozornice, sjaja skupih poklona, ne onim koje blista nakon što krpicama obmana izglancamo vanjštine svojih savjesti. Takvim je svjetlom i prošle godine svijet bio natrpan i zaslijepljen, i nije bila svijetla godina. Hoće li iduća biti, ovisi o tome imamo li hrabrosti iskreno otvoriti srca da se jasno vidi što u njih, poput Majke Božje u realnosti Božića, pohranjujemo i čemu dajemo prostora da raste.

Među toliko izranjenih riječi, kako pronaći jednu čistu i neoskvrnjenu koju bismo na koljenima srca spustili pred konačnu Riječ nebeskog Oca? Pokušajmo tako da prislonimo uho svojih nadanja i usne svojih molitava drevnoj melodiji koja prožima uzajamnost čežnje Boga i čovjeka: „Srce svoje tebi dajem, ljubljeni Jezušek, i od ljubavi dar šaljem, srčeni Kristušek! Vzemi moje, daj mi svoje da bu jeno obadvoje. O moj ljubljeni Jezušek, srčeni Kristušek… med volekom i oslekom, vu naručju Majkinom!“

Zato prije nego što prostremo ukrasne božićne stolnjake, treba se riješiti moljca zla i crva laži koji nagriza stol zajedništva, rovari protiv Boga i brata čovjeka. Treba nas početi vrijeđati praznina zidova bez križa, trebamo oprati nepovjerenje s prozora svojih duša, a na oči bližnjih prestati tjerati suze i prostirati im pod noge tepihe od pogaženih riječi. Tada će moći započeti Božić među nama. Slično kao u odgovoru po čemu se razaznaje trenutak kada prestaje noć i počinje dan: „To je čas kada motreći lice čovjeka u njemu prepoznamo svoga brata ili sestru. Sve dotad u našem srcu vlada hladna noć.“