Isusa se upoznaje tek nasljedovanjem na njegovom putu - u patnji, osuđenosti, siromaštvu, napuštenosti, ljubavi, a ne na svjetovnom prijestolju. On je rođen svjedočiti za Istinu i drugima je otkriti. Isus je istina koja donosi spasenje svakom istinskom vjerniku. Njegovo je kraljevstvo tamo gdje se ljubi i služi drugima.

Na primjeru smokve Isus je apostolima objasnio kako nije moguće mimoići sadašnje vrijeme označeno progonima, trpljenjem i narazumijevanjem, jer sve ima svoj tijek događanja. Smokva inače od svih stabala zadnja propupa i tjera listove tek na početku ljeta te tako najavljuje početak plodnog razdoblja godine. U duhovnom životu ona nas poziva na radosno življenje i pripremanje za susret s Gospodinom Isusom Kristom koji nam dolazi.

Dajući iskreno svoja dobra darujemo dio sebe. Darivanje je nešto što je sastavni dio života. Kad god se iskreno daruje, daruje se od života. Zato dar i nije stvar - dar je život, dar je osoba. Samo osobe, i to samo osobe povezane prijateljstvom međusobno se daruju. U ljudskom životu sve je dar i sve može postati dar. Darivanjem ulazimo u međusobni odnos, darivanjem se otvaramo jedni drugima. Dar je izraz ljubavi. Život je dar, i predaje se drugom kao dar.

Moramo preispitati kakva je naša molitva. Prevladavaju li u njoj naše zahvale i hvale Bogu za dobročinstva poput onih u židovskoj molitvi, na koju ih  je poticao Mojsije,  ili nam je molitva često puna želja i zahtjeva upućenih Bogu - poput daj mi ovo, usliši ono, slušaj me, ozdravi me, čuvaj i usliši me... Isus nas poziva i svojim primjerom poučava da nam molitva više bude slušanje i osluškivanje Božje volje, a manje razna „djetinja“ zahtijevanja, očekivanja ili naređivanja.

Bartimejeva upornost i neustrašivost poziva nas na put istinskog življenja vjere u Krista Spasitelja. Ne smijemo se zatvoriti u sebe, baviti se samo svojim problemima i ostati u strahu i očaju. Trebamo shvatiti da je Bog naš konačni cilj i smisao života, da je Krist onaj koji mijenja naš život, koji nas poziva i šalje u svijet da doprinosimo pomirenju ljudi međusobno i s Ocem nebeskim. Poziva nas na svjedočanstvo o čovjekovoj nadi u Božju ljubav prema svima, na prihvaćanje svakog čovjeka.

Svojim učenicima Isus naglašava važnost odgovornosti u naviještanju Božje riječi i nasljedovanju njegovog načina života. Svojim primjerom opraštanja onima koji će ga predati vlastima i koji će ga pogubiti, želi reći da su poniznost, služenje potrebnima naše pomoći, nenasilje i poslušnost ispravna sredstva kojima se istinski može promijeniti čovjekovo srce i svijet.

Isusov pogled ne govori nam što nemamo nego ono što nismo. Njegov pogled ispunjen ljubavlju i prihvaćanjem posvješćuje nam koliko smo često puta nedosljedni, otuđeni od bližnjih, sebični i prazni u svom srcu. Susret s Isusom ili nas razvedri i ohrabri, ako smo raspoloživi prihvatiti njegove uvjete nasljedovanja, ili nas ražalosti i u naše srce unosi nemir, strah i tamu, ako ne želimo nastaviti hod za njim.

Svjedoci smo danas kako ljudi oskudijevaju u ljubavi pa možemo reći da je taj manjak ljubavi siromaštvo modernog društva. Ljubav i vjernost bračnih partnera ne nastaju niti se održavaju sami od sebe. Treba ih njegovati nježno i brižno, davati im sve potrebno – baš poput biljaka, koje trebaju kišu, sunce, svjetlost, tamu i vjetar. Međusobno nepovjerenje, nevjera, sebičnost i neodgovornost su problemi koji izravno ugrožavaju kršćansku obitelj, a samim time i društvo općenito. Raspadanje obitelji često najviše ugrožava djecu jer ona ostaju nekako povezana s oba roditelja, a žive odvojeno. Ona trebaju oba roditelja uvijek i sada, a ne za vikend ili povremeno na jedno poslijepodne...

Uvijek nam pri svijesti trebaju biti riječi iz knjige Postanka kad Bog čovjeku daje svo blago ovoga svijeta na pravedno upravljanje i raspodjelu svima koliko im je potrebno za život dostojan čovjeka. Naša su dobra djela, kojima druge činimo sretnima, ono blago koje ni moljac ni hrđa ne mogu uništiti. Stoga slijedimo taj put dobra, pravde, uzajamnog pomaganja i bratske ljubavi jer on nas vodi u sretnu vječnost u zajedništvu s Ocem nebeskim.

Krist u odgovoru učenicima ponavlja svoju posebnost i njihovu logiku shvaćanja okreće do neshvatljivosti. Posljednjega stavlja na prvo mjesto, slaboga i nevinoga u liku djeteta postavlja u središte svega. Primiti takve ljude znači primiti Krista, prihvatiti Božji plan spasenja. Dijete je za nas danas poziv na pažljivost, nježnost i brižnost, a u Isusovo vrijeme bilo je simbol nezaštićenog i društveno beznačajnog bića.