Isusov put nije privlačan za zemaljske oči, jer tu nas mogu snaći izrugivanja, neshvaćanje, odbačenost. Unatoč svemu tome moramo sa sigurnošću hodati Njegovim putem uvjereni da je taj put jedini koji vodi ka spasenju.

Koliko smo spremni javno se izložiti i svjedočiti istinu? Želimo li pošto poto sačuvati svoj mirni, neranjivi svijet ili smo spremni doživjeti kritike, osude i odbacivanje zbog otvorenog svjedočenja istine?

Istinska čistoća nije u onome što možemo oprati vodom, nego u onome što je Krist oprao svojom žrtvom na križu iz predanja Očevoj volji. Mjerilo naše čistoće je u otvorenosti našeg srca Kristu. Svojim djelima izražavamo svoj unutarnji stav osobne privrženosti Bogu.

Ostati s Isusom ili otići od njega zapravo su slike vjere i nevjere. U duhu evanđelja riječ ostati vezana je uz neku osobu, a ne uz neko mjesto boravka. Stoga Petar u svojoj vjeroispovijesti, kao odgovor Isusu, uzvikuje - kome da idemo, kad ti imaš riječi života vječnoga, ti si Svetac Božji.

U Isusovo vrijeme je bila zabrinjavajuća činjenica da mnogi njegovi suvremenici, ni nakon svega što je dobra učinio i propovijedao obraćenje, nisu Isusa prihvatili kao Spasitelja, Mesiju - Sina Božjega. Redovito je nailazio na narezumijevanje i odbijanja, na prezir i zavist. Još je teže shvatiti da ni nakon Kristova uskrsnuća mnogi nisu promijenili svoje stavove i mišljenje o Mesiji. Naprotiv, još su se jače i žešće borili protiv navjestitelja Radosne vijesti, progonili su ih i nerijetko ubijali. NIsu spoznali neizmjernu milost pristupanja stolu Gospodnjemu, blagovanju tijela i krvi Kristove.

Isus upravo na osobnoj vjeri učenika u njegovo poslanje temelji svoj nauk o vječnom životu, koji zapravo za istinske vjernike u određenoj mjeri počinje već u ovozemnom životu. Vjera je, znamo, Božja ponuda i dar čovjeku. Čovjek je prihvaća ili odbacuje. Vjernik se otvara Božjoj inicijativi i osjeća potrebu učvršćivati svoju vjeru. Vrhunac duhovne okrepe dobivamo u euharistiji.

Činjenica je da je čovjek u raznim životnim okolnostima sklon uspoređivati i mjeriti prošle događaje s onima koji se trenutno događaju. Bježi od stvarnosti i odgovornosti za ono sada. U novim poteškoćama čovjek brzo zaboravlja muke i probleme koji su ga prije mučili i bili mu teret. Kao da bi se barem u mislima i na riječima htio vratiti u ono ropstvo iz kojeg je izbavljrn uz Božju pomoć.

I danas su životne potrebe ljudi velike, ima onih koji oskudijevaju u osnovnim životnim stvarima dok oni drugi žive u izobilju i pretjerivanju. Očito je da hrane, vode i ostalih životnih potrepština ima dovoljno u svijetu. Problem je u čovjekovoj neposlušnosti Bogu da pravedno upravlja povjerenim mu zemaljskim blagodatima. Stvoritelj je sve tako predvidio da nitko ne oskudijeva. Današnje društvo karakteristično je kako nepravda, sebičnost, oholost pojedinaca ili nekih organizacija mogu ozbiljno ugroziti opstanak ljudskog roda i ostalih živih bića. Sva Božja dobročinstva prema ljudima slave Ga i veličaju, a sva čudesa odgovor su Božji na istinske potrebe ljudi. Važno je shvatiti da se u tom odnosu traži i čovjekova suradnja s Bogom.

Čovjek se istinski odmara u susretu s Bogom, u njemu pronalazi svoj mir. Stoga odmor nije naš bijeg od svakidašnjih obaveza nego sastavni dio našeg djelovanja, potreba našeg života. (...) Naglašavajući samo rad kao da se odmor želi proglasiti povredom prava na rad. Sve se podređuje profitu, a ne gleda se dobro onih koji ga omogućuju. Nalazimo se u nekom začaranom krugu poremećenih odnosa među ljudima, poljuljanih i čak ugroženih vrednota. Isus bi nam rekao da smo kao ovce bez pastira. Dok materijalne potrebe koliko toliko možemo nekako zadovoljiti, gubimo kontrolu nad sobom, smislom za život i istinu o sebi. Zaokupljeni svojim stalnim brigama i traženjima nebitnoga kao da smo se izgubili na pašnjaku. Ne shvaćamo da je Bog onaj koji nam daje smisao i vrijednost života.

Isus i od nas danas traži da promijenimo svoje stavove i život u onoj mjeri u kojoj nismo u skladu s Božjom voljom, da na prvo mjesto stavimo i vjerno čuvamo ono bitno – da smo djeca Božja, njegovi miljenici i suradnici. Svjesni smo da je i danas teško biti i ostati istinski vjernik. Nije lako biti drugačijeg mišljenja od većine na poslu, u društvu, možda i u obitelji.