Kad bi imao novčanik ili mobitel, Bog bi zasigurno svuda sa sobom nosio naše fotografije i ponosno ih svima pokazivao. On nam danas poručuje kako bi bilo dobro da na razglednicama naših života bude mjesta i za kipec njegove ljubavi, za sliku križa koji će nas „svetim cjelovom“, poput markice na razglednicu, zalijepiti u album Božjega srca.

Za uzdah se veli da je najkraća molitva. To je „ispušni ventil“ koji dolikuje ljudima. Uzdah podsjeća na Božji dah stvaranja, na njegovu stvaralačku riječ, na Gospodina i Životvorca koji je nešto najosobnije i najintimnije između čovjeka i njegova Stvoritelja. Duh Sveti potvrda je neizmjerne ljubavi Božje jer nakon što nam je dao sve, i svoj život do zadnje kaplje krvi, i svoju Majku pod križem, daje nam i svoju dušu, svoga Svetoga Duha, koga Crkva, u neiscrpnom nizu ljepota u kojima ga prepoznaje, imenuje i „razgovorom žalosnih“.

Ne kaže se bez razloga da su oči prozori duše. Duša kroz njih traži svoje mjesto pod nebom. Isto je to za svoje prijatelje tražio i Gospodin. U evanđelju sedme vazmene nedjelje slušamo kako, prije nego što izgovori molitvu za nas koji smo u svijetu, „Isus podiže oči k nebu“. Za one koje mu je Otac dao, molio je život vječni. Obično mislimo da vječni život dolazi nakon ovozemaljskoga, nakon smrti, no Isus kaže: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.“

Istina je, ne možemo birati svoju obitelj, no možemo biti sigurni da Bog uvijek dobro za nas izabire! Kada je on tražio majku za svog Sina, izabrao je skromnu, poniznu i samozatajnu Mariju. Pogled prema njoj priziva u misli Isusove riječi koje slušamo ove nedjelje na Majčin dan: „Neću vas ostaviti kao siročad.“ Tim riječima Gospodin apostolima obećava svoju blizinu – vjernost; svoga Duha Branitelja – sigurnost; i potvrđuje svoju ljubav.

Na jednom župnom susretu mladih bilo je zanimljivo slušati odgovore na blisko pitanje: „Zašto moliti?“ Čuli smo niz odličnih odgovora na tragu studioznosti, ali njihova težnja za nadmetanjem u učenosti umatala je Boga u duge i komplicirane rečenice tako da je na kraju i on postao neprepoznatljiv. Tada je jedan mladić iz iskrena srca tako uvjerljivo izrekao misao zapanjujuću u svojoj jednostavnosti i duboku u svojoj ozbiljnosti: „Molim zato što Bog postoji.“
U prostoriji gotovo da se moglo čuti kako su proradili klikeri. Bog postoji!

Obično se ljudi pred drugima predstavljaju titulama koje su mukotrpno zaslužili, za koje su se izborili na razne časne, možda i nečasne načine. No što ćemo na pitanje „tko sam ja“ reći pred Bogom? Imamo li volje prepoznati što jesmo, kako bismo mogli zavoljeti i biti vjerni onome što bismo trebali i željeli biti, onome na što nas Bog poziva? Imamo li se hrabrosti pritom oduprijeti onome koji „ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače“?

U nedjeljno jutro otac pita svog sinčića koji se vratio s mise kako je bilo i što je župnik propovijedao. Mališan snalažljivo odgovori: „Poručio je da tate i mame trebaju doći na misu, a ne da svoju djecu ispituju što je velečasni rekao.“ Ne znam koliko je istine, a koliko šale u toj dosjetki koja nas izvrsno uvodi u događaj kada se uskrsli Isus malo našalio sa svojim učenicima.

Slušajući program Katoličkog radija, učinilo mi se da je zalutala jedna pjesma u niz uskrsnog ugođaja. Znate li kako se ne možete riješiti zarazne melodije? Tako se, mnogima poznata pjesma Rano moja, hej Parnog valjka, prožela s evanđeljem Nedjelje Božjeg milosrđa. Nenadano je ta pjesma, isprva smatrana uljezom, ukazala na bit dolaska uskrslog Krista među svoje. Najprije u činjenici da njegovu ljubav ne mogu više spriječiti ni zatvorena vrata ni zatvorena srca, ni stvarnosti koje nam se čine neduhovnima. A još osobitije u obraćanju apostolu Tomi koji ne može vjerovati dok ne dotakne Isusove rane.

Zadnjih godina sve češće uskrsni blagdani i praznici nazivaju se proljetnima. To je samo jedna od opasnih nepromišljenosti kojima se okoliša oko činjenice da bi svi naši napori pali u vodu da Isus nije uskrsnuo. Kaže i apostol Pavao da je bez uskrsnuća vjera uzaludna! Damo li se na taj i slične tragove zaobilaženja svjedočanstva vjere u uskrsnuće navesti, bila bi naša vjera samo hvalevrijedan svjetonazor, a naš trud i žrtve, nadanja, radosti i ljubavi, naši životi bili bi lijepe priče kojih će se netko možda u dogledno vrijeme sjećati ili uskoro zaboraviti. I to je to!?

Poštovani i dragi čitatelji, je li nam muka Isusa Krista postala samo jedna u nizu? Je li nam i muka Božja, kao muke naših bližnjih, kao vlastite žrtve, kao riječ križ, kao naše svetinje i principi, postala nešto usputno i sporedno? Što prolazi bez da nas preplavi osjećajima neizrecivosti?