Aktivno sudjelovanje zajednice koja slavi Boga
Zajednica Isusovih vjernika je pravi subjekt liturgijskih slavlja i obreda pri čemu se naglašava aktivno sudjelovanje vjernika u liturgijskim činima. Između zajednice koja slavi i objekta u kojem se slavi postoji duboka veza. Zajednica okupljena u Isusovo ime stvara i oblikuje arhitekturu same crkve kao objekta u kojem se vide značajni tragovi osobne vjere zajednice. Tako su se kroz stoljeća ponavljali isti stilovi, bez refleksija na povijesne i ambijentalne stvarnosti u kojoj su i sami stilovi bili rođeni i življeni. Naime, svako razdoblje ljudskog života vezano je uz konkretne antropološke i kulturne okvire kao što su: tradicija, kultura, umjetnost, arhitektura, glazba …
Nužno je vratiti se pravom „modelu zajednice“, tj. liturgijski prostor izgraditi ili prilagoditi, kako bi svakom čovjeku bila ponuđena mogućnost okupljanja i sudjelovanja oko mističnog tijela Kristova. Tu su najvažniji međuljudski odnosi vizualnog, slušnog i emotivnog kontakta što je i najvažnije za dostojanstvenu molitvu zajednice.
Opća uredba Rimskog misala naglašava da „Božji narod koji se sabire na misu čvrsto je međusobno povezan i hijerarhijski uređen, što se očituje kroz različite službe i radnje u pojedinim dijelovima slavlja. Stoga opće uređenje svetoga zdanja mora biti takvo da na neki način daje sliku sabrane zajednice, da omogućuje odgovarajući raspored sviju i pogoduje ispravnu vršenju svake pojedine službe. Vjernici i pjevački zbor zauzet će mjesto koje će im olakšati djelatno sudjelovanje. Svećenik slavitelj, đakon i ostali služitelji zauzet će mjesto u prezbiteriju. Na tome će se mjestu pripremiti i sjedala za suslavitelje; ako je njihov broj velik, sjedala će se rasporediti u nekome drugome dijelu crkve, ali u blizini oltara. Sve to, mada mora izražavati hijerarhijsko uređenje i raznovrsnost službi, treba pak tijesno povezati u jednu cjelinu tako da jedinstvo svekolikoga svetoga puka time dođe jasno do izražaja. Narav i ljepota prostora i svega namještaja treba da proniče pobožnost i očituje svetost slavljenih otajstava“ (OURM 294).
Nužno je vratiti se pravom „modelu zajednice“, tj. liturgijski prostor izgraditi ili prilagoditi, kako bi svakom čovjeku bila ponuđena mogućnost okupljanja i sudjelovanja oko mističnog tijela Kristova. Tu su najvažniji međuljudski odnosi vizualnog, slušnog i emotivnog kontakta što je i najvažnije za dostojanstvenu molitvu zajednice.
Opća uredba Rimskog misala naglašava da „Božji narod koji se sabire na misu čvrsto je međusobno povezan i hijerarhijski uređen, što se očituje kroz različite službe i radnje u pojedinim dijelovima slavlja. Stoga opće uređenje svetoga zdanja mora biti takvo da na neki način daje sliku sabrane zajednice, da omogućuje odgovarajući raspored sviju i pogoduje ispravnu vršenju svake pojedine službe. Vjernici i pjevački zbor zauzet će mjesto koje će im olakšati djelatno sudjelovanje. Svećenik slavitelj, đakon i ostali služitelji zauzet će mjesto u prezbiteriju. Na tome će se mjestu pripremiti i sjedala za suslavitelje; ako je njihov broj velik, sjedala će se rasporediti u nekome drugome dijelu crkve, ali u blizini oltara. Sve to, mada mora izražavati hijerarhijsko uređenje i raznovrsnost službi, treba pak tijesno povezati u jednu cjelinu tako da jedinstvo svekolikoga svetoga puka time dođe jasno do izražaja. Narav i ljepota prostora i svega namještaja treba da proniče pobožnost i očituje svetost slavljenih otajstava“ (OURM 294).
