Budući da je vrijeme današnjice okarakterizirano kao epoha sekularizacije, koja se je dogodila nakon akutne faze ateizma, u zapadnom društvu  zrije vrijeme indiferentizma, koji izgrađuje čovjeka kao subjekt koji se kreće daleko od Boga u svojem praktičnom i svakodnevnom životu. Čovjek više ne negira egzistenciju Božju, kako se je to događalo u prošlim (nedavnim) vremenima ateizma, ali živi bez Boga ne navješćujući ga. Stoga je prisutnost Boga koji „možda“ postoji ako „postoji“ daleko izvan života čovjeka.
Čovjek je stoga cijeloga svoga života odijeljen i ne živi religioznim životom. Izričaj sakralnosti bi trebale karakterizirati nove crkve ili adaptirane crkve u kojoj se manifestira prisutnost euharistijskog tijela Kristova sakramentalnim znakovima prisutnim u liturgijskom prostoru. To znači da oni koji konstruiraju, na svoj konstruktivno-umjetnički način današnjice, moraju realizirati u osmišljenom prostoru i izvan njega misterij prisutnosti Krista, čovjeka i Boga.
Crkva kao prostor daje svakom čovjeku jedno mjesto u svijetu. Na ovoj zemlji Crkva sa svojim žarištima daje nadu. Stoga  više nego mogućnost ovozemnog življenja izriče i poziv na preobrazbu.
II. vatikanski koncil potaknuo je aktiviranje liturgijske reforme unutar arhitektonskog i religioznog organizma, pri čemu se naglašava težnja za funkcionalnošću i organizacijom liturgijskih „stvari“ unutar liturgijskih čina. Plod tog poticaja bila je i reorganizacija, odnosno funkcionalna prilagodba liturgijskih žarišta, počevši od samog prezbiterija gdje se nastoje aktualizirati novi odnosi između samog oltara i okupljenog mnoštva u jednom  prostoru.
Crkveni prostor, aktivnim djelovanjem vjernika, stječe svoje puno značenje u glavnom vrhuncu - Euharistiji.  Euharistija čini Crkvu.
 Po Riječi i sakramentima Crkva živi i pokazuje Tijelo Kristovo. Ulazeći u crkvu, znači prihvatiti susret s onim koji u njoj stanuje. Od velike je uloge i sama praznina u liturgijskom prostoru,  npr. praznina kod ulaza, sa strane, oko oltara, ambona, praznina u visini… Praznina je u funkciji  tišine i zvuka – glasa u pustinji. Praznina, „besplatna“,  označuje najposebniju prisutnost Božju. Praznina odjekuje u nematerijalnoj punini. Nenazočnost - praznina odjekuje nazočnošću nadnaravnog. Sakralni prostor objavljuje savez s Vječnim. Zato je i taj sam prostor mjesto rođenja. U tom prostoru, u kojem Crkva upisuje svoju prisutnost u svijetu, čovjek otkriva svoj poziv. Prima ga, uči i živi ga.  Na prvome mjestu, prije samog projektiranja sakralnog objekta ili umjetničko-liturgijsko-funkcionalne  adaptacije, nužno je sistematsko poznavanje teološko-liturgijskih  principa i norma, a koje nam donose liturgijske knjige kao i ostali tekstovi postkoncilske reforme. Liturgijski tekstovi, naročito oni teološki imaju različite sadržaje katehetske i simbološke, ali prije svega imaju svoju dugu povijest. Unutar njih živi Sveto pismo, patrologija, duhovnost različitih epoha i mistagogija. Susret s Bogom u liturgiji pretpostavlja poznavanje vjere, sakramentalno-simbološki put na kojem čovjek mora dati pravi odgovor. Simbologija navještaja Kristova predokus je eshatološke stvarnosti, sa perfektnom puninom u Duhu, koji ulazi u svakog kršćanina. Na taj način Duh stvara osobu punu poštenja i kreativnosti. Budući da se pojedinac neprekidno hrani od Boga i u njemu pronalazi svoje bogatstvo koje je pronađeno u simbolima, ponavljanim kroz tradiciju i produbljeno kršćanskim iskustvom.