Uoči Nedjelje Dobroga Pastira gost emisije "Vjera i nada" bio je vlč. dr. Dario Paviša
VARAŽDIN, 26. 4. 2021.
Uoči 4. uskrsne nedjelje, Nedjelje Dobroga Pastira, gost emisije “Vjera i nada” bio je svećenik Varaždinske biskupije vlč. dr. Dario Paviša, tajnik Apostolske nuncijature u Južnoafričkoj Republici.
Vlč. Paviša je u emisiji, koju je vodio stručni suradnik Ureda za pastoral u medijima Hrvoje Šijak, pričao o svom životnom i vjerskom putu, o odlasku na studij i doktorat u Rim, diplomatskoj službi u Tajlandu i Južnoj Africi, poruci Dobroga Pastira, ali i brojnim drugim zanimljivim temama.
- Pričao sam s različitim svećenicima i časnim sestrama koji kažu kako nemaju neki poseban trenutak u kojem su osjetili Božji poziv. Ja se, pak, mogu sjetiti i datuma i sata. Bio je to 1. travnja 2005. godine, negdje oko 17 sati na klanjanju u crkvi. Zboraši su pripremali pjesmu “Krist jednom stade na žalu”, a ja sam pripremao kadionicu u sakristiji i klečao te u tom trenutku se upalila jedna iskra koju je vjerujem Bog pripremao. Trenutak je to kada sam osjetio da je to moj životni put - kazao je tijekom emisije dr. Paviša.
Potom je govorio o svojoj diplomatskoj službi koju nosi apostolska nuncijatura, kao i tome što je uopće očekivao od nje.
- Svećenik kada stavi svoje ruke u biskupove ruke kaže Crkvi “da” zauvijek i za sve ono što Crkva od njega traži. Odazvao sam se služiti Svetoj stolici do onog trenutka kada će me zdravlje služiti. Diplomatska služba pri Svetoj stolici jesu dva kolosijeka; prvi je služiti lokalnoj Crkvi i biti glas Svetog Oca gdje nas je poslao, a druga stvar je politička, odnosno zastupanje Svetog Oca putem politike. Kada mi je biskup u miru Josip Mrzljak spomenuo da me ima namjeru poslati u Rim na studij, tada o akademiji, studiju ili doktoratu nisam znao ništa. Mislim da je to dobro jer Bog nam daje dozirano onoliko koliko možemo nositi. Bilo je radosnih, ali i teških trenutaka. Možda je najveća barijera bilo nepoznavanje talijanskog jezika. Nikada nisam volio strane jezike tijekom školovanja, ali Bog je imao drugi plan pa sam naučio i engleski i talijanski jezik, a vjerujem da ću uz Božju pomoć još ih bolje učit i razvijati - ističe vlč. Dario Paviša.
Kaže vlč. Dario, inače rodom iz Župe svetog Luke evanđelista u Kalinovcu i pitomac Papinske Crkvene Akademije, kako uvijek ide onamo gdje ga šalje Krist. Kako je bilo i u Tajlandu i u JAR-u.
- Ljepota poziva nas koji služimo Svetoj stolici u diplomaciji je taj da ne izabiremo zemlju u koju idemo i gdje putujemo. U tome vidim uvijek Božji poziv tako da kada sam primjerice otišao u Tajland bio sam otvoren za jednu novost. Sve je bilo novo, od hrane, kulture, ljudi, ali zahvaljujući osoblju i nunciju koji mi je postao poput oca, ali i uz dva papina posjeta, bio je to jedan privilegirani poziv u svećeničkom pozivu gdje izbliza možemo dotaknuti različite realnosti lokalne Crkve, a s druge strane donijeti duh univerzalne Crkve - napominje.
Na pitanje što mi u Hrvatskoj možemo naučiti od ljudi s kojima se susretao na drugim kontinentima, vlč. Paviša u prvom redu ističe otvorenost.
- Otvorenost novome i shvatiti da mi živimo u mikrokozmosu, ali svećenik treba uvijek biti otvoren za šire. Propovijedao sam za uskrsne blagdane i nastojao sam ljude ohrabriti da potres koji nas je zadesio, zatim korona, ali i sve druge križeve koje naši ljudi nose, nisu najveći mogući križevi, jer postoje ljudi koji nisu u siromaštvu već u bijedi. Trebamo biti svjesni da, kada sjednemo za stol i imamo što za jesti, na kraju drugog kontinenta 75 milijuna ljudi nema što staviti u usta i živi u potpunoj bijedi. To sam naučio živeći i služeći u drugim Crkvama. Uvijek jednim okom treba gledati kako drugi ljudi žive - napominje vlč. Dario Paviša.
Što pronalazi kod Isusa kao primjer za svoje služenje?
- Isus je bio vrlo direktan. A za diplomate se često kaže da nikad ne lažu, ali vrlo često prešute istinu. Isus je bio vrlo blag u svom govoru, a takav treba biti i diplomat, nikad za sobom ne zatvarati vrata svojim govorom. Uvijek postoji mogućnost otvorenosti. Kada sagriješimo uvijek su nam Isusova vrata otvorena i možemo se vratiti.
Kako je emisija na VTV televiziji emitirana uoči Nedjelje Dobroga Pastira, vlč. Paviša je upitan što bi svećenici iz te slike Dobroga Pastira trebali naučiti. Evo što kaže:
- Pastiri su bili poslani čuvati ovce, ali i da pronađu dobru pašu da bi ovce uopće mogle preživjeti. Svećenik nije samo čuvar poklada vjere koji je primio, nego je još više onaj koji treba pronaći duhovnu hranu za vjernike kojima je poslan. U tome je i naše razmišljanje na Nedjelju Dobroga Pastira. Pogotovo to vrijedi u ovom našem vremenu kada iz vlastite sobe možemo putem Interneta uzeti što god želimo - ističe vlč. Paviša dok o pastirskim odlikama koje prepoznaje kod pape Franje odgovara:
- Papa Franjo je postao svjestan da nikada ne treba zatvoriti vrata. Sjećam se jednom njegovog posjeta Mianmaru, a vidimo kakva je danas tamo loša situacija. No, on je sa svima želio otvoreno pričati, pa tako i s nekatolicima. Bio je otvoren i pričao. Zar nije to poziv i nama svećenicima? Kada vidimo nekoga u grijehu ili krivom putu, hoće li naš lijepi pozdrav ili pristup uroditi plodom ili će biti bolje ako ćemo zatvoriti vrata tako što ćemo podići glas ili optuživati nekoga. Samo papino geslo poziva nas na milosrđe i pokazuje nam da smo svi pozvani na takvo življenje katoličke vjere - poručuje vlč. Dario Paviša.
Svjedoci smo kako smo ne samo u krizi pastira, već i krizi otvorene neposlušnosti laika prema biskupima, ali i biskupa spram pape? Korijen problema se, napominje vlč. Paviša, krije u rečenici koju je papa u miru Benedikt XVI. rekao u jednoj knjizi, a ona glasi da se nalazimo u vremenu kada je individualizam na prvom mjestu.
- Kada čovjek gleda samo sebe, misli da može kritizirati sve oko sebe pa tako i biskupe i svećenike. No, da bismo mogli vidjeti istinu, ne možemo biti sagledani sami u sebe. A taj individualizam razara nažalost i obitelji, ali i svećenike koji izlaze iz svećeništva. Suprotnost individualizmu su prvi učenici koji su sve ostavili i pošli za Kristom - kaže dr. Dario Paviša.
Kako su ga ljudi doživjeli u njegovoj službi, te nosi li njegova služba breme? Postoji li zajednica Hrvata u Tajlandu i Južnoafričkoj republici? U kakvom je odnosu s njima, kako komuniciraju? Kako jedan vjernik laik pored galame suvremenog svijeta može biti siguran da čuje Boži glas i da nije zaveden. Zašto smatra da je papina enciklika “Laudato si” od iznimne važnosti u dijalogu s ljudima drugih vjera? Što misli o siromaštvu, te tko je zapravo siromašan? Kako poziva vjernike da se ne boje? Na ova i druga zanimljiva pitanja odgovore vlč. dr. Darija Paviše poslušajte u emisiji “Vjera i nada”. Također, sve ostale materijale Ureda za pastoral u medijima možete besplatno pogledati i poslušati na YouTube kanalu Varaždinske biskupije.
Uoči 4. uskrsne nedjelje, Nedjelje Dobroga Pastira, gost emisije “Vjera i nada” bio je svećenik Varaždinske biskupije vlč. dr. Dario Paviša, tajnik Apostolske nuncijature u Južnoafričkoj Republici.
Vlč. Paviša je u emisiji, koju je vodio stručni suradnik Ureda za pastoral u medijima Hrvoje Šijak, pričao o svom životnom i vjerskom putu, o odlasku na studij i doktorat u Rim, diplomatskoj službi u Tajlandu i Južnoj Africi, poruci Dobroga Pastira, ali i brojnim drugim zanimljivim temama.
- Pričao sam s različitim svećenicima i časnim sestrama koji kažu kako nemaju neki poseban trenutak u kojem su osjetili Božji poziv. Ja se, pak, mogu sjetiti i datuma i sata. Bio je to 1. travnja 2005. godine, negdje oko 17 sati na klanjanju u crkvi. Zboraši su pripremali pjesmu “Krist jednom stade na žalu”, a ja sam pripremao kadionicu u sakristiji i klečao te u tom trenutku se upalila jedna iskra koju je vjerujem Bog pripremao. Trenutak je to kada sam osjetio da je to moj životni put - kazao je tijekom emisije dr. Paviša.
Potom je govorio o svojoj diplomatskoj službi koju nosi apostolska nuncijatura, kao i tome što je uopće očekivao od nje.
- Svećenik kada stavi svoje ruke u biskupove ruke kaže Crkvi “da” zauvijek i za sve ono što Crkva od njega traži. Odazvao sam se služiti Svetoj stolici do onog trenutka kada će me zdravlje služiti. Diplomatska služba pri Svetoj stolici jesu dva kolosijeka; prvi je služiti lokalnoj Crkvi i biti glas Svetog Oca gdje nas je poslao, a druga stvar je politička, odnosno zastupanje Svetog Oca putem politike. Kada mi je biskup u miru Josip Mrzljak spomenuo da me ima namjeru poslati u Rim na studij, tada o akademiji, studiju ili doktoratu nisam znao ništa. Mislim da je to dobro jer Bog nam daje dozirano onoliko koliko možemo nositi. Bilo je radosnih, ali i teških trenutaka. Možda je najveća barijera bilo nepoznavanje talijanskog jezika. Nikada nisam volio strane jezike tijekom školovanja, ali Bog je imao drugi plan pa sam naučio i engleski i talijanski jezik, a vjerujem da ću uz Božju pomoć još ih bolje učit i razvijati - ističe vlč. Dario Paviša.
Kaže vlč. Dario, inače rodom iz Župe svetog Luke evanđelista u Kalinovcu i pitomac Papinske Crkvene Akademije, kako uvijek ide onamo gdje ga šalje Krist. Kako je bilo i u Tajlandu i u JAR-u.
- Ljepota poziva nas koji služimo Svetoj stolici u diplomaciji je taj da ne izabiremo zemlju u koju idemo i gdje putujemo. U tome vidim uvijek Božji poziv tako da kada sam primjerice otišao u Tajland bio sam otvoren za jednu novost. Sve je bilo novo, od hrane, kulture, ljudi, ali zahvaljujući osoblju i nunciju koji mi je postao poput oca, ali i uz dva papina posjeta, bio je to jedan privilegirani poziv u svećeničkom pozivu gdje izbliza možemo dotaknuti različite realnosti lokalne Crkve, a s druge strane donijeti duh univerzalne Crkve - napominje.
Na pitanje što mi u Hrvatskoj možemo naučiti od ljudi s kojima se susretao na drugim kontinentima, vlč. Paviša u prvom redu ističe otvorenost.
- Otvorenost novome i shvatiti da mi živimo u mikrokozmosu, ali svećenik treba uvijek biti otvoren za šire. Propovijedao sam za uskrsne blagdane i nastojao sam ljude ohrabriti da potres koji nas je zadesio, zatim korona, ali i sve druge križeve koje naši ljudi nose, nisu najveći mogući križevi, jer postoje ljudi koji nisu u siromaštvu već u bijedi. Trebamo biti svjesni da, kada sjednemo za stol i imamo što za jesti, na kraju drugog kontinenta 75 milijuna ljudi nema što staviti u usta i živi u potpunoj bijedi. To sam naučio živeći i služeći u drugim Crkvama. Uvijek jednim okom treba gledati kako drugi ljudi žive - napominje vlč. Dario Paviša.
Što pronalazi kod Isusa kao primjer za svoje služenje?
- Isus je bio vrlo direktan. A za diplomate se često kaže da nikad ne lažu, ali vrlo često prešute istinu. Isus je bio vrlo blag u svom govoru, a takav treba biti i diplomat, nikad za sobom ne zatvarati vrata svojim govorom. Uvijek postoji mogućnost otvorenosti. Kada sagriješimo uvijek su nam Isusova vrata otvorena i možemo se vratiti.
Kako je emisija na VTV televiziji emitirana uoči Nedjelje Dobroga Pastira, vlč. Paviša je upitan što bi svećenici iz te slike Dobroga Pastira trebali naučiti. Evo što kaže:
- Pastiri su bili poslani čuvati ovce, ali i da pronađu dobru pašu da bi ovce uopće mogle preživjeti. Svećenik nije samo čuvar poklada vjere koji je primio, nego je još više onaj koji treba pronaći duhovnu hranu za vjernike kojima je poslan. U tome je i naše razmišljanje na Nedjelju Dobroga Pastira. Pogotovo to vrijedi u ovom našem vremenu kada iz vlastite sobe možemo putem Interneta uzeti što god želimo - ističe vlč. Paviša dok o pastirskim odlikama koje prepoznaje kod pape Franje odgovara:
- Papa Franjo je postao svjestan da nikada ne treba zatvoriti vrata. Sjećam se jednom njegovog posjeta Mianmaru, a vidimo kakva je danas tamo loša situacija. No, on je sa svima želio otvoreno pričati, pa tako i s nekatolicima. Bio je otvoren i pričao. Zar nije to poziv i nama svećenicima? Kada vidimo nekoga u grijehu ili krivom putu, hoće li naš lijepi pozdrav ili pristup uroditi plodom ili će biti bolje ako ćemo zatvoriti vrata tako što ćemo podići glas ili optuživati nekoga. Samo papino geslo poziva nas na milosrđe i pokazuje nam da smo svi pozvani na takvo življenje katoličke vjere - poručuje vlč. Dario Paviša.
Svjedoci smo kako smo ne samo u krizi pastira, već i krizi otvorene neposlušnosti laika prema biskupima, ali i biskupa spram pape? Korijen problema se, napominje vlč. Paviša, krije u rečenici koju je papa u miru Benedikt XVI. rekao u jednoj knjizi, a ona glasi da se nalazimo u vremenu kada je individualizam na prvom mjestu.
- Kada čovjek gleda samo sebe, misli da može kritizirati sve oko sebe pa tako i biskupe i svećenike. No, da bismo mogli vidjeti istinu, ne možemo biti sagledani sami u sebe. A taj individualizam razara nažalost i obitelji, ali i svećenike koji izlaze iz svećeništva. Suprotnost individualizmu su prvi učenici koji su sve ostavili i pošli za Kristom - kaže dr. Dario Paviša.
Kako su ga ljudi doživjeli u njegovoj službi, te nosi li njegova služba breme? Postoji li zajednica Hrvata u Tajlandu i Južnoafričkoj republici? U kakvom je odnosu s njima, kako komuniciraju? Kako jedan vjernik laik pored galame suvremenog svijeta može biti siguran da čuje Boži glas i da nije zaveden. Zašto smatra da je papina enciklika “Laudato si” od iznimne važnosti u dijalogu s ljudima drugih vjera? Što misli o siromaštvu, te tko je zapravo siromašan? Kako poziva vjernike da se ne boje? Na ova i druga zanimljiva pitanja odgovore vlč. dr. Darija Paviše poslušajte u emisiji “Vjera i nada”. Također, sve ostale materijale Ureda za pastoral u medijima možete besplatno pogledati i poslušati na YouTube kanalu Varaždinske biskupije.