Poštovani i dragi čitatelji, je li nam muka Isusa Krista postala samo jedna u nizu? Je li nam i muka Božja, kao muke naših bližnjih, kao vlastite žrtve, kao riječ križ, kao naše svetinje i principi, postala nešto usputno i sporedno? Što prolazi bez da nas preplavi osjećajima neizrecivosti?

Lazar je ime za našu vjeru u agoniji. Živa vjera nije ona kojoj nikad ne bi „suze z oka štele“, nego ona koja se bez obzira na sve hrabro bori. Ne predaje se jer gleda prema Bogu i vidi smisao znajući da svaka muka, svaki mrak ima kraj. Zato je manje važno hoćemo li u pojedinim bitkama pobijediti ili ne, hoćemo li morati i koliko rana podnijeti. Mnogo je važnije jesmo li na pravoj strani, uz Onoga koji može sve okrenuti na dobro i s kime sve, kad-tad, ima sretan kraj.

Ponekad čujemo kako se danas s negativnim tonom govori o položaju žena u Katoličkoj Crkvi, što je gotovo uvijek posljedica nerazumijevanja i brkanja duhovnosti s religioznošću. Uloga žena kao navjestiteljica ne može se umanjiti, što dokazuje i evanđelje. Sjetimo se da su žene ostale blizu Gospodina i na Golgoti kad su se apostoli uplašili i da su upravo one prve svjedokinje uskrsnuća! Zato je bespredmetno raspravljati o njihovoj ulozi i značaju u Crkvi.

Ove nedjelje nalazimo se pred događajem Isusova preobraženja. Promatramo lice koje će uskoro obliti krvav znoj, a sada sjaji „kao sunce“. U tim krajnostima, u stvarnosti preobraženja i kalvarije, otkrivamo sliku Boga. Boga koji ima vremena. Koji ne leti. Ne vrti se oko sebe. I na vrhu slave i na dnu poniženja, ima osjećaja za čovjeka. Za ljude koji su prestrašeni kao učenici na Taboru, cendravi kao žene u Jeruzalemu, obliveni znojem rada kao Šimun Cirenac, iznemogli, usamljeni, razapeti na vlastitim križnim putevima ili ražaljeni pod križevima bližnjih.

„Čovjek mora biti u toku s vremenom!“ Dapače, ali ne na štetu zdrave pameti! To zdravlje čuva post jer čovjeku omogućuje da se disciplinira i distancira od svega čime je prezasićen, i tjelesno i duhovno, da bi mogao pravilno vrednovati što je u životu zaista bitno i da se podsjeti kako mu, zapravo, malo – sve dalje, sve manje – treba. Na kraju života čovjek dokuči ono što su sveti ljudi imali milost i mudrost razumjeti prije: „Ako je Bog sve što imaš, onda imaš sve što ti treba.“

I treba raščistiti s onim dosadnim stereotipima te površnim interpretacijama da evanđeoske riječi o ljubavi prema neprijatelju i okretanju drugog obraza znače popuštanje zlu i ignoriranje nepravde ili da smo mentalno i moralno slabići i kukavice. Naprotiv, te riječi znače da se može drugačije! Da nije junak onaj koji je agresivniji i ustrajniji u prepiranju, nego onaj zbog koga čovjek osjeća snagu ljubavi i poželi biti bolji. To smo pozvani dokazati svojim razumijevanjem, strpljivošću, opraštanjem, ljubaznošću, poštovanjem, jednom riječju hrabrim življenjem evanđeoskih vrednota koje garantiraju da ništa ne može poljuljati Božju snagu u Božjem čovjeku.

Kaže anegdota da je mladić na kolodvoru promatrao starijeg gospodina koji čeka ženu. Kada je stigla, rekao joj je da mu je jako nedostajala, a gospođa odgovori da su joj ta dva dana bila duga kao vječnost. Mladić im je prišao upitavši koliko su već u braku. „Ravno 50 godina“, odgovori gospodin, a mladić prokomentira kako se nada da će njegova zaručnica i on takvi biti nakon 50 godina. Starac mu položi ruku na rame i reče: „Mladiću, ti se tome nemoj nadati. Ti donesi danas odluku.“
Odluka je duša nade, pamet vjere i srce ljubavi. Tu popuštanja nema!

Tako nam godi kada se poistovjećujemo s učenicima kojima je Isus uputio kompliment: „Vi ste svjetlost svijeta“, da lako previdimo činjenicu: svjetlo svoju svrhu ispunjava tek u okružju mraka.
Na to nas podsjeća i blagdan Svijećnice, kao i „Dan života“, u čijem kontekstu posebno odzvanja pouka Gustava Krkleca: „Guslara sretoh. Bio je slijep. Al reče: Sinko, život je lijep! Zbunih se malko; Zar zbilja lijep?! Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!“ Nije li baš to paradoks koji oslikava tako čestu stvarnost naših života? Onu u kojoj, tek kada nešto ne možemo, nekoga ili nešto više ne vidimo ili nemamo, uvidimo kako nam je taj i to bilo važno i dobro.

Ne moramo se i ne možemo u svemu slagati, trebamo i neistomišljenike poštivati i voljeti jer to je u duhu kršćanskog svjetonazora. Ali trebamo li šutjeti kada se netko izruguje iz naših svetinja, kada vrijeđa ljude koji mole, kada psuje ili iznosi dezinformacije, blati i obezvrjeđuje Crkvu – ljude koji su ga odgojili i pružili mu toliko dobra, i to još naziva kulturom i učenošću?