Ako je Gospodin nama povjerio vinograd trebamo se zapitati kakvi smo vinogradari, kakvi su nam plodovi, kako se odnosimo prema onima koje nam Gospodin šalje da nas opominju, pouče, da od nas traže plodove? U konačnici kako se odnosimo prema njegovom Sinu i njegovoj žrtvi života koju je za nas prinio, kako se odnosimo prema sakramentima koji nam jamče trajnu povezanost s Njime? Donosimo li plodove o kojima i apostol Pavao govori u poslanici Filipljanjima: „Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu!“? (Fil 4, 8)

Ovaj evanđeoski ulomak doista može biti ispit savjesti svima nama koji ćemo doći na nedjeljnu misu, čuti navještaj ovoga evanđelja: koliko smo dosljedni u tome da ono što jezikom ispovjedamo ustrajno i svakodnevno pretvaramo u kršćanska djela ljubavi, mira, suživota, brige za druge, brige za okoliš; koliko ono što u crkvi slavimo živimo u svojim obiteljima i široj zajednici?
Isus je radostan zbog našega 'da' ali taj 'da' mora slijediti trajni napor i ustrajnost konkretnog rada u vinogradu Gospodnjem, napor i ustrajnost u izvršavljnju volje nebeskog Oca.

Gledano ljudski, materijalno i nama se ovaj postupak vinogradara može činiti nepravedan jer u materijalnoj stvarnosti se vrijednost rada mjeri plaćom, onaj tko više radi, više i zaradi. No ako ovu prispodobu primijenimo na duhovnu stvarnost postaje nam jasna njezina prava poruka o Bogu koji nikad i nikoga ne odbacuje, nego svakoga, pa ako je riječ i o bezbožniku koji „put svoj ostavi“ ili zlikovcu koji napusti svoje naume i milostivo mu se obrati, prima „jer je velikodušan u praštanju“, kako ćemo i čuti iz usta proroka Izaije. Pravedna plaća u duhovnoj stvarnosti ne postoji. Iskustvo je to koje možemo uočiti i u nekim zvanjima koja u sebi itekako sadrže duhovnu dimenziju jer kako i koliko platiti zvanje roditelja, odgojitelja, profesora, liječnika, svećenika? Vrijednost njihovog rada nije u plaći nego u samom radu iako je plaća nužna.

Po svojoj naravi čovjek je sklon tražiti pravdu i zadovoljštinu, dok je oproštenje ono božansko u čovjeku čemu se vjernik mora suobličiti. Baš po uzoru na Krista koji umirući na križu oprašta i opravdava: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). Razumom shvaćamo da je oproštenje najizvrsniji put rješavanja sukoba jer za razliku od mržnje i osvete, oproštenjem možemo uništiti spone zla i nasilja. No, iako je govor o opraštanju toliko razumljiv i razumom spoznatljiv oproštenje kao vrednota kojoj težimo zahtjeva puno snage i volje u čovjeku. Ponekad je potrebno zanemariti sve bolne emocije i osjećaje koje povrijeđenost stavlja u prvi plan i snagom volje, svakodnevno i više puta na dan ponavljati i obnavljati želju da oprostimo. Snagu za to trebamo tražiti u Isusu Kristu.

Crkva nije zajednica bezgrešnih već zajednica osoba koje sa svojim ograničenjima i slabostima pokušavaju zajedno, kao braća i sestre, nasljedovati Isusa Krista. Grijeh kojim vrijeđamo Boga, i kojim narušavamo naše bratske odnose postaje zapreka istinskom zajedništvu te nam je u tom smislu neophodna bratska opomena kao poticaj na obraćenje. Isus jasno govori neka opomena najprije bude osobna, nakon toga pred izabranim svjedocima, a naposljetku pred autoritetom, službenicima Crkve koji imaju vlast „svezati“ i „odriješiti“. No i nakon crkvenog „pravorijeka“ misija kršćanina nije završena. Kaže Isus ako i Crkvu ne posluša „neka ti bude kao poganin i carinik“, a to znači da se i prema njima, onima isključenima iz zajedništva Crkve, trebamo odnositi kao što se Isus odnosio prema poganima i carinicima, s ljubavlju.

Isus od učenika traži da se životno opredijele za Njega, da otkrivaju Božji put ljubavi koja se ostvaruje u služenju i žrtvovanju, da se odreknu starog čovjeka. Dok ne umre „stari“ čovjek ne može se roditi „novi“. A to je bolno, kako umiranje tako i rađanje. Kroz patnju i križ čovjek se preporađa za novi život, onaj božanski koji nam je često zasjenjen ovim prirodnim, zemaljskim, toliko bliskim i dohvatljivim.
Čovjek je vječan, svijet je prolazan, a toliko puta ne računamo s vječnošću već sve svoje snage upiremo da osvojimo svijet. Slijediti Isusa znači nastojati promijeniti svijet, a ne prilagoditi se svijetu, znači gledati svijet optikom vječne budućnosti.

Ako našu kršćansku vjeru doživljavamo kao skup istina u koje vjerujem, kao pripadnost jednoj zajednici koja se zove Crkva, ili pak kroz vršenje određenih propisa pravila i zapovijedi, sve je to premalo da bi se mogli zvati Kršćani. Kršćanin sam po tome što se osobno odlučujem i opredjeljujem za Krista, što osobno idem za njim jer je on postao smisao i mjerilo moga života.
 

Ako smo svjesni velikog dara života koji smo primili od Boga, najmanje što možemo je dati tome životu smisao, upotrijebiti ga, utrošiti, založiti za dobro koje smo spoznali. U Mariji, proslavljenoj na nebu, gledamo konačni smisao ljudskog života jer svi smo stvoreni za vječnost, bez obzira što nam se tako uvjerljivim i konkretnim čini ovaj naš zemaljski dom.
Marija nas potiče i ohrabruje da ne napuštamo naše ideale, da ne napuštamo nadu, pa ni onda kad izgleda kao da će opaki Zmaj progutati dijete naše nade, naše budućnosti; ni onda kad nas Bog povede u pustinju osame. (Otk 12, 4-6) Želim, poštovani čitatelji, da se za sve nas ispuni zborna molitva na blagdan Velike Gospe koja govori: „ Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave“.

Molitva je okosnica našega života u vjeri, naše povezanosti s Bogom koja nam i u kriznim i teškim situacijama, u olujama života pomaže prepoznati i uhvatiti Isusovu ispruženu ruku. Zanimljivo je u tom kontekstu oluje pogledati i prvo čitanje današnje nedjelje iz Prve knjige o Kraljevima 19, 9a.11-13a u kojem prorok Ilija prepoznaje Gospodina u laganom lahoru jer Bog nije oluja, potres ili oganj. Bog se služi našim životnim olujama kako bismo u Njegovom dolasku i prisutnosti u našem životu prepoznali blagi lahor. Gospodin je zaklon od nevremena i oluja, on stišava oluje našega života, u njegovom društvu otkrivamo tko smo, ali otkrivamo i tko je Bog za nas, te koliko nas ljubi.
Baš kao i kod apostola Petra naš je vjernički život ispunjen usponima i padovima, vremenima vjere i vremenima sumnje, trenucima borbenog zauzimanja i trenucima izdaje, ali ne smijem u svemu tome zaboraviti Isusovu ispruženu ruku. Oluja će biti mnogo, a jedini pravi odmor je u Bogu koji nam po svome Sinu Isusu Kristu govori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ 

Kada od Porcijunkulskog proštenja maknemo ono izvanjsko, ostaje nam otkriti ono izvorno, a to je franjevačka svetkovina Gospe od Anđela. Porcijunkula je drugi naziv za malu crkvicu Gospe od Anđela koja je oko 2 km udaljena od grada Asiza. Tu je crkvicu sv. Franjo popravljao; u njoj je slušao evanđelje koje ga je radikalno promijenilo; u njoj su se počela okupljati prva braća; u njoj su osnovane sestre klarise; na koncu, u tu je crkvicu sv. Franjo tražio da ga donesu kad je vidio da će uskoro umrijeti.
Ali za nas vjernike najznačajnije je dar porcijunkulskog oprosta. „Sve vas želim poslati u raj“ – rekao je sv. Franjo Asiški vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine i objavio im da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, pokaju se za svoje grijehe i ispovijede. Oprost je prvotno bio vezan uz pohod crkvice u  Porcijunkuli, ali kasnije se proširio na franjevačke crkve i na sve crkve  u vremenu od podne 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza ako vjernici pohode crkvu, prisustvuju euharistijskom slavlju, ispovijede se i pričeste te izmole Vjerovanje, Oče naš i pomole se na nakanu Svetoga Oca.