Moramo se prestati zanositi nevažnim stvarima koje proglašavamo najvažnijima i sve im podređujemo. Bilo bi zanimljivo zapitati se što bismo mi tražili od Gospodina na mjestu kralja Salomona kad bi nam Gospodin rekao: „Traži što da ti dadem.“ Bismo li kao on tražili mudro i pronicavo srce kako bismo mogli ostvariti svoj poziv i poslanje ili bismo tražili „dug život, bogatstvo, smrt svojih neprijatelja“? (Usp. 1 Kr 3, 11)
 Otkriti Boga kao najveću vrednotu života prema kojoj ćemo usmjeravati svoj život znači imati neodoljivu potrebu boraviti s njime u molitvi, susretati ga u sakramentima Crkve, pronalaziti vremena i načina kako biti u Njegovoj blizini, učiti od Njega kako bi svoj život mijenjali na dobro nadajuć se da ćemo na kraju vremena u ribarskoj mreži biti prepoznati kao pravednici. Kristov učenik nije netko tko je nešto ostavio, izgubio ili napustio, nego netko tko je našao i to ne bilo što nego sve!

Zanimljivo je kako je obilježje ovozemaljske stvarnosti upravo činjenica da zajedno rastu kukolj i pšenica i kako je nemoguće odijeliti dobro od zloga, pravdu od nepravde kolikgod nam se to nekad čini nepoštenim. A svjesni svojih dobrih i loših plodova moramo biti zahvalni na takvom kraljevstvu Božjem u kojem nam strpljivi i milosrdni Bog uvijek iznova daje priliku. Gdje bismo bili da nas je Bog iščupao svaki put kad smo se svojim nedosljednim kršćanskim životom od pšenice pretvorili u kukolj?

Zanimljivo je primjetiti kak Bog nije običan sijač, ne sije sjeme kao što to čovjek radi. Čovjek izabire dobru zemlju za koju je siguran da će donijeti roda. A Bog, Bog sije izobilno i neumorno, mogli bismo reći i da rasipa sjeme svjestan da na nekim tlima neće biti uroda, ali Bog u čovjeka ima ogromno povjerenje. Dajući nam dar slobode i razuma učinio ga je sposobnim da mu bude sugovornik i suradnik u sustvaranju svijeta. Bog svoju riječ spasenja ne ponudi samo onima koji će je prihvatiti i učiniti plodnom, nego je sije i u onima koji je ne prihvaćaju ili je prihvaćaju tek površno ili je nakon prihvaćanja olako zaborave zaneseni drugim vrijednostima. Bog se ne želi odreći ni jednog čovjeka, uvijek iznova sije i daje priliku.
 

Isus je imao srce za svakog čovjeka, pa i za one koje su Isusovi suvremenici rado ostavljali na rubovima „pravovjernog i pravednog“ društva: carinici, grešnici, udovice... Isus voli savršeno, voli sve ljude, u njegovom srcu ima mjesta za sve ljude, naglasio je biskup Radoš i ovom nizu primjera dodao još jedan, a to je ljubav prema pripadnicima drugih naroda. Posebno je to vidljivo u njegovom pozivu ženi Samarijanki da dođe na izvor Žive vode, a pripadnika, Židovima omraženog samarijanskog naroda, dat će im i za primjer dobrote u svojoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu.

Ponajprije ove riječi obvezuju službenike Crkve da budu svjesni svojeg odabranja i poslanja u kojem trebaju biti potpuno upućeni na Njega i Njemu pripadati kako bi vrijedilo ova: tko vas prima, mene prima. Oni su pozvani do kraja i iznad svega ljubiti Gospodina i njemu pripadati, kako bi takvi, Kristovi, bili dar Krista za druge.

Ponekad se stječe dojam da se kršćani trebaju bojati pluralističkog društva u kojem postoje različite legitimne ponude, u kojem je kršćanstvo samo jedna od ponuda. Mislim da se ne trebamo bojati pluralizma, već hoće li naša kršćanska poruka koju smo pozvani propovijedati na „krovovima svijeta“ biti i ostati autentična poruka i ponuda Isusa Krista suvremenom čovjeku. Isusova ponuda za nas treba biti iznad svih ponuda, ponuda zbog koje smo spremni iz našeg života ispustiti sve nebitno. U tom procesu ne smijemo upasti u napast prilagođavanja i selektivnosti Isusove poruke zbog straha i obzira, zbog suvremenosti i napretka, modernosti i biti u trendu. Isusova poruka dolazi po Crkvi i u Crkvi vođenoj svojim pastirima, u svojoj hijerarhiji i strukturi, sa svim onim što ona naučava svojim redovitim učiteljstvom. Uklonivši taj izvanjski strah i bojazan za privlačnost Evanđelja suvremenom čovjeku ostat će ono bitno: evanđelje koje otkriva čovjeka u njegovom najdubljem dostojanstvu Božjeg stvorenja i ponudi spasenja po Isusu Kristu.

Odnos prema Euharistiji nije odnos prema nekom slavlju, obredu, događaju, zajednici, već je to odnos s osobom Isusa Krista, koji nam u evanđelju na svetkovinu Tijelova poručuje da o tom odnosu, onom jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv, ovisi naša sadašnjost i budućnost. I dok mi se čini kako je taj odnos, pa i u Crkvi, posebno i u ovim vremenima iza nas, često sveden na ovu zajedničarsku dimenziju, važno je naglasiti kako taj zajedničarski odnos proizlazi iz onog važnijeg odnosa; Isus Krist i ja. Dok u zajedništvu s drugima slavimo euharistiju pozvani smo i osobno sklapati trajni savez s Bogom Isusom Kristom, savez istinskog prijateljstva i ljubavi po sakramentu pričesti. Ovu dimenziju euharistijskog zajedništva ne smije se olako shvaćati, niti se u konačnici „naviknuti“ na euharistiju. Potrebno je ne samo vjerovati u stvarnu prisutnost Kristovu u sakramentu Pričesti, nego toga trebamo postati svjesni; truditi se svjesno sudjelovati u slavljima, svjesno i budno blagovati Njegovo Tijelo i Krv jer „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6, 55-56)

Bog koji nam se najpotpunije objavljuje Isusovim dolaskom pokazuje se kao Bog kojemu je dragocjeno svako njegovo stvorenje, a još više čovjek koji jedini od svih stvorenja može odgovoriti Bogu na njegov poziv ljubavi. Ta ljubav Božja prema čovjeku radosna je vijest za svakog čovjeka, još samo da uspijemo s povjerenjem odgovoriti toj radosnoj vijesti.
Vjera u ovu Radosnu vijest zapravo je pitanje biti ili ne biti spašen za vječnost. Spoznaja Božje ljubavi prema čovjeku, koji je stvoren za vječnu radost u zajedništvu s Bogom, otvara srce za dar vjere. Možda je upravo to najveća poteškoća današnjeg čovjeka, povjerovati u bezuvjetnu, stvarateljsku ljubav kakvu nam svjedoči Presveto Trojstvo koje slavimo.

Mogli bismo reći da se Duh Božji po apostolima tada, i po svojoj Crkvi od tada,  koristi univerzalnim jezikom ljubavi. Teološka definicija Boga Duha Svetoga glasi kako je on ljubav Oca i Sina. Duh Sveti proizlazi iz odnosa ljubavi između Oca i Sina, On jest ljubav Oca prema Sinu i Sina prema Ocu, te samim time što nam je poslao svoju Ljubav, da nas posveti svojom milošću, Bog pokazuje ljudskom rodu svoju beskrajnu ljubav.
Teško je danas u suvremenom društvu, u kaosu vrednota, stavova i mišljenja, promišljati o pojmu ljubavi kao pokretačkoj snazi čovjeka pojedinca i čitavog čovječanstva, kako bismo analogijom mogli barem u sjeni, kao u ogledalu, naslućivati kolika je i kakva sila Božje Ljubavi stvorila i otkupila svijet i čovjeka. Potrebno je othrvati se mentalitetu cijene, materijalne koristi i opipljive mjerljive vrijednosti.

I sami smo svjesni kako priče koje nam posreduju mediji nisu uvijek dobre, kako je industrija lažnih, zlih i zlonamjernih vijesti i informacija, potpomognuta tehnološkim komunikacijskim dostignućima, dosegla nevjerojatnu sofisticiranost te je često teško otkriti njihovu laž i obmanu. Zbog toga papa Franjo u Poruci podsjeća kako nam je potrebna mudrost da bismo primali i stvarali lijepe, istinite i dobre priče. Potrebna nam je hrabrost da odbacimo one lažne i zle. Potrebni su nam strpljenje i razlučivanje da ponovo otkrijemo priče koje nam pomažu da ne izgubimo nit između mnogih današnjih razdora; priče koje otkrivaju istinu o nama samima.