Svojim učenicima Isus naglašava važnost odgovornosti u naviještanju Božje riječi i nasljedovanju njegovog načina života. Svojim primjerom opraštanja onima koji će ga predati vlastima i koji će ga pogubiti, želi reći da su poniznost, služenje potrebnima naše pomoći, nenasilje i poslušnost ispravna sredstva kojima se istinski može promijeniti čovjekovo srce i svijet.

Isusov pogled ne govori nam što nemamo nego ono što nismo. Njegov pogled ispunjen ljubavlju i prihvaćanjem posvješćuje nam koliko smo često puta nedosljedni, otuđeni od bližnjih, sebični i prazni u svom srcu. Susret s Isusom ili nas razvedri i ohrabri, ako smo raspoloživi prihvatiti njegove uvjete nasljedovanja, ili nas ražalosti i u naše srce unosi nemir, strah i tamu, ako ne želimo nastaviti hod za njim.

Svjedoci smo danas kako ljudi oskudijevaju u ljubavi pa možemo reći da je taj manjak ljubavi siromaštvo modernog društva. Ljubav i vjernost bračnih partnera ne nastaju niti se održavaju sami od sebe. Treba ih njegovati nježno i brižno, davati im sve potrebno – baš poput biljaka, koje trebaju kišu, sunce, svjetlost, tamu i vjetar. Međusobno nepovjerenje, nevjera, sebičnost i neodgovornost su problemi koji izravno ugrožavaju kršćansku obitelj, a samim time i društvo općenito. Raspadanje obitelji često najviše ugrožava djecu jer ona ostaju nekako povezana s oba roditelja, a žive odvojeno. Ona trebaju oba roditelja uvijek i sada, a ne za vikend ili povremeno na jedno poslijepodne...

Uvijek nam pri svijesti trebaju biti riječi iz knjige Postanka kad Bog čovjeku daje svo blago ovoga svijeta na pravedno upravljanje i raspodjelu svima koliko im je potrebno za život dostojan čovjeka. Naša su dobra djela, kojima druge činimo sretnima, ono blago koje ni moljac ni hrđa ne mogu uništiti. Stoga slijedimo taj put dobra, pravde, uzajamnog pomaganja i bratske ljubavi jer on nas vodi u sretnu vječnost u zajedništvu s Ocem nebeskim.

Krist u odgovoru učenicima ponavlja svoju posebnost i njihovu logiku shvaćanja okreće do neshvatljivosti. Posljednjega stavlja na prvo mjesto, slaboga i nevinoga u liku djeteta postavlja u središte svega. Primiti takve ljude znači primiti Krista, prihvatiti Božji plan spasenja. Dijete je za nas danas poziv na pažljivost, nježnost i brižnost, a u Isusovo vrijeme bilo je simbol nezaštićenog i društveno beznačajnog bića.

Bog je tražio od učenika, ali to isto traži i od nas danas, da ne odvraćamo pogled s objavljenog Mesije. Svoj pogled trebamo zadržati usmjeren na Kalvariju. Sve ovo vrijeme križ nam postavlja temeljna pitanja. Križ uključuje ljubav prema bližnjima i usmjeren pogled prema potrebnima. Poziva nas na nasljedovanje, na odricanje od vlastitih želja i prohtjeva te na prihvaćanje žrtve.

Isus nije želio da ga ljudi slijede kao ozdravitelja ili političkog vođu. Svojim čudesima slušatelje i sljedbenike želio je privesti obraćenju srca što će ih dovesti do spoznaje da je Bog prisutan u Kristovim djelima te se na njemu ostvaruju obećanja starozavjetnih proroka. Otvorimo srce i pamet Kristovim spasiteljskim djelima, uključimo se u njegovo dobrotvorstvo ozdravljajući društvene prilike i probleme današnjice jer tako ćemo omogućiti nastajanje novog neba i nove zemlje u suvremenom svijetu.

Svjedoci smo koliko se danas u modernom društvu uspjelo i koliko se još više neprimjerenih normi ponašanja i kretetrija življenja pokušava nametnuti kao nešto normalno i prihvatljivo. Sve te situacije proizlaze iz ljudskog srca, onečišćuju čovjeka i postaju grešne jer nisu u skladu s Božjim zapovijedima. Do svega toga dolazi onda kad svoje postupke i djela ne mjerimo prema objavljenoj Božjoj riječi nego prema vlastitim željama, prohtjevima i požudama. Kako bismo ostali Božji miljenici trebamo čitati i čuvati Božju riječ, vršiti Božje zapovijedi i tako čistiti svoje srce, svoju nutrinu.

Isus nas sve poučava da se u duhu trebamo otvoriti razumijevanju njegovih riječi koje donose život. Vjerom u njega zapravo ulazimo u područje duhovnog života gdje susrećemo Boga i ostajemo s njim. Nevjera je suprotno od toga jer živimo u odvojenosti od Boga, od  njegovog duha i života. Vjera je Božji dar čovjeku, a nevjera nije Božje odbacivanje čovjeka, nego je ljudska zatvorenost Božjem daru.

Zajedništvom vjernika koji se redovito okupljaju i slave euharistiju ostvaruje se životna povezanost s Kristom koji je istinski Spasitelj jer je svoj život dao za život svijeta. On je pod prilikama kruha i vina danas prisutan u Crkvi te sve njezine članove poziva da se slavljenjem zemaljske žrtve pripremaju za nebesku slavu. Blagovanjem Kristova tijela i krvi već sada postajemo dionici vječnog života. Svjesni da sami ne možemo uspjeti, snagu crpimo u euharistijskom zajedništvu.