Vođeni prirođenom čežnjom za izvorom smisla, svi tražimo Boga poput Grka u evanđelju pete korizmene nedjelje. Otkrivamo ga najčešće posredstvom onih koji su mu blizu, koji ga znaju, i upravo je njima, više nego Grcima koji ga ne znaju, upućena jedna od najupečatljivijih evanđeoskih slika: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“

U srcu korizme Isus u razgovoru s Nikodemom otkriva najdublju Božju tajnu, sažetak evanđelja: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Otvara nam Božje srce, objavljuje dušu. A mi? Nevjerojatno kako Božju riječ olako primamo. Ne radi se o vremenskoj prognozi ili receptu za kolač! Radi se o Božjoj izjavi ljubavi. O najvećoj Božjoj intervenciji u povijest čovječanstva. Radi se o najvećoj rani Božjega srca koju je zadala okrutna smrt njegova Sina! Radi se o smislu tvojega i mojega života koji je vrijedan krvi Božjega Sina.

Ljudi danas više nemaju strpljenja čekati i odricati se. Primjerice, mladić i djevojka unaprijed žive zajedno. Nebitna stvar? Ali kada dođe dan vjenčanja, više nema posebnosti, potroši se čežnja, sve je po starom, a vjernost postaje nostalgična iluzija koja više nije prioritet jer je zastarjela. Nije li to jedan od glavnih uzroka tolikih razorenih obitelji? Ljudi su izgubili strpljivost i postali gotovani koji bez grižnje savjesti odbacuju i bez srama uzimaju sve što god i kad god požele bez da se za to potrude. To Isusu smeta.

Druga korizmena nedjelja zaustavlja nas pred prizorom Isusova preobraženja koje je i apostole iznenadilo toliko da nisu znali što bi rekli, prestrašili su se. Često je to i naše iskustvo kada se suočavamo s pravom slikom o sebi, o Bogu, o svojoj okolini, i s lijepim i razočaravajućim životnim situacijama. Možda su zato što strah paralizira učenici poželjeli ostati tu gdje im je dobro, gdje su zaštićeni od mogućih rana, gdje ne treba ništa pretrpjeti, ni za što se boriti.

Treba nam korizma da se suočimo sa srži problema koji nam otkriva bl. Stepinac: „Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga“ - evo epicentra bolesti koja potresa moderni mentalitet! Ravnodušnost prema Bogu! Flegmatičnost prema evanđelju!

Što god i tko god se prepriječio, nema jačega od nebeskog Oca, a on nas bezuvjetno voli. To je naša snaga...Volio bih da si svi osvijestimo tu nenadmašivu snagu Božje ljubavi.

Za razliku od ljudi koji, kada se njih osobno ne tiče, nemaju vremena ni volje o tome razmišljati, Sveto pismo otkriva nam kako Bog razmišlja što je čovjek i kako se svaki, osobito ponižen i odbačen, čovjek njega osobno tiče. To je čovjek kojega je Gospodin u dlanove svoje urezao (Iz 49,16) i tko njega dira, dira mu zjenicu oka (Zah 2,12). To je čovjek čije je suze Bog sabrao u svojem mijehu (Ps 56,9), za kojim je Božji Sin čeznuo (Lk 22,15) i na križu ga zadnjom kapljom krvi otkupio.

Što je to, dragi čitatelji, što ljudi traže i očekuju od krštenja, od vjere, od vjeronauka, od svećenika, od Crkve? Što je to što čovjek želi od svete mise? Što želi čuti u propovijedi? Na koja pitanja ogovore naći u ovom tekstu? Znamo li što tražimo? Jer ako nismo s tim na čisto, ako plutamo kroz život kako nas voda nosi, onda ni ne možemo znati što tražiti ili što činiti kada voda dođe do grla.

Snažno je svjedočanstvo čovjeka koji je, doslovno, pušio Bibliju. Tako se zove i knjiga u kojoj je Wilhelm Buntz opisao svoj život prije i nakon susreta s Božjom riječju. Svesrdno ju preporučam svakome tko imalo dvoji o moći i aktualnosti Božje riječi, svakome tko želi utvrditi svoju vjernost Božjoj riječi i tko pomišlja da je teško biti njezin svjedok.

Zdravlje i mir glavne su čežnje današnjih ljudi, a naše je glavno pitanje može li Isusov odgovor: „Dođite i vidjet ćete“, zadovoljiti njihova traženja.