Ništa ne bih volio više nego da u novoj godini budemo svjedoci otvorenog neba. U našem vremenu ljudi žive zaključani. U neprestanom su strahu da će im netko nauditi, nešto materijalno ukrasti, nešto duhovno oskvrnuti, nešto intimno objaviti, nekako napakostiti. Najčešće takve zločince ne mogu spriječiti zaključana vrata i zatvorena srca, ali može ih spriječiti otvoreno nebo.

Pred Božićem, klečeći u srcu i pameti, što bi se moglo reći, a da ne pokvari ljepotu Božje pažnje prema čovjeku? Sve spoznaje i mudrovanja, svi osjećaji, ideje, planovi i mogućnosti u stavu su svetoga straha i ne daju izustiti ništa osim molitve.

Čuje li se u ozračju „božićne čarolije“, osim u nekoliko crkvenih pjesama koje su snimili popularni glasovi, igdje išta o ženi i mužu bez kojih Božića ne bi bilo. Teško. A važno je osluškivati njihovu poruku jer ona čuva stvarnost Božića. Ni za koju majku njezino dijete nije neka bajkovitost, nego najprisnija realnost proživljena u svim nijansama boli i žrtve, radosti i ljubavi. Marijina je poruka da ništa dobro ne dolazi bez trud(ov)a. Trud za trudom garancija je ljubavi. A Josip, muž pravedan, govori o bespogovornom povjerenju jer ništa dobro ne dolazi bez uporne i strpljive vjernosti.

Ne plašimo se i ne stidimo svoje čežnje za Bogom. Možda će se netko i smijati, pa neka...

Duh svjetovnog adventa ni na što ne kuca, osim na novčanike. Ali duhovni advent postavlja teška pitanja, zato i nije toliko popularan. On od nas nešto ozbiljno traži, ali i daje ozbiljne odgovore.

Moramo raditi na usavršavanju svoje stručnosti. Samo ne one u omalovažavanju i nadmudrivanju s drugima, ne u opravdavanju svoje umišljenosti i licemjernosti, ne u lijenosti i vrijeđanju Božje ljubavi, nego stručnosti u poštenju, u dobroti i poniznosti, u savjesnosti, u poštovanju i povjerenju, i prema onima koji znaju i ne znaju, a iznad svega prema Bogu koji jedini sve zna.

Pred nama je došašće u kojem Kralj kraljeva, čije obuće ni „najveći od žene rođen“ - Ivan Krstitelj nije dostojan nositi, želi hodati u našim cipelama! On želi podijeliti s nama naše žuljeve, rane i zebnje. On želi hodati s nama i uz nas. Dolazi u Božiću gladan, nezaštićen i neprihvaćen, dolazi bos i traži tvoje cipele.

Odsutnost gospodara slika je kušnje. Bog čovjeka stavlja na kušnju kako bi znao koliko mu i što sve može povjeriti od svoje strasti za dobro. Dakako da je teže onima koji odluče svoje talente upotrijebiti za stjecanje većeg dobra. Biti vjeran uvijek je teže. Opravdati bi se čovjek mogao neznanjem, ali mi znamo! A to ništa ne olakšava, naprotiv, još je u Propovjedniku u Starom zavjetu zapisano: „Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.“ Ne treba se zavaravati, znamo da ne može biti lako ako se radi o nečem uistinu vrijednom, a kamoli kada shvatimo da je sve to rad za Božje kraljevstvo.

Ta praznina bit je Isusove prispodobe. „Ne poznam vas“, kaže onima koje nemaju nutarnju ljepotu i misle da će je nadoknaditi materijalnim sredstvima. Ludo je misliti da se kreposti, znanje i rasuđivanje, vrijeme, kultura, osjećaji, mogu kupiti, kao što je ludo zlo s dobrom izjednačavati. Budimo mudri i borimo se za ljepotu svojih duša i duša naše djece!

Ljudi koji dođu do svojih posljednjih sekundi znaju reći da je život preletio kao treptaj oka. Razumijemo to jer osvrnemo li se unatrag, vrijeme koje je prošlo mi više nemamo, ne možemo ga vratiti. Iz njega su nam ostala samo sjećanja, ali njih ne možemo promijeniti, ona se ne mogu restaurirati. Što će biti sutra? Ne znamo ni hoće li ga biti. Preostaje nam, dakle, samo ova sekunda, ovaj trenutak sada jedino je čime raspolažemo, a on tako brzo, najčešće ispraćen refleksnim, automatskim reagiranjem, nepovratno odlazi.