Odsutnost gospodara slika je kušnje. Bog čovjeka stavlja na kušnju kako bi znao koliko mu i što sve može povjeriti od svoje strasti za dobro. Dakako da je teže onima koji odluče svoje talente upotrijebiti za stjecanje većeg dobra. Biti vjeran uvijek je teže. Opravdati bi se čovjek mogao neznanjem, ali mi znamo! A to ništa ne olakšava, naprotiv, još je u Propovjedniku u Starom zavjetu zapisano: „Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.“ Ne treba se zavaravati, znamo da ne može biti lako ako se radi o nečem uistinu vrijednom, a kamoli kada shvatimo da je sve to rad za Božje kraljevstvo.

Ta praznina bit je Isusove prispodobe. „Ne poznam vas“, kaže onima koje nemaju nutarnju ljepotu i misle da će je nadoknaditi materijalnim sredstvima. Ludo je misliti da se kreposti, znanje i rasuđivanje, vrijeme, kultura, osjećaji, mogu kupiti, kao što je ludo zlo s dobrom izjednačavati. Budimo mudri i borimo se za ljepotu svojih duša i duša naše djece!

Ljudi koji dođu do svojih posljednjih sekundi znaju reći da je život preletio kao treptaj oka. Razumijemo to jer osvrnemo li se unatrag, vrijeme koje je prošlo mi više nemamo, ne možemo ga vratiti. Iz njega su nam ostala samo sjećanja, ali njih ne možemo promijeniti, ona se ne mogu restaurirati. Što će biti sutra? Ne znamo ni hoće li ga biti. Preostaje nam, dakle, samo ova sekunda, ovaj trenutak sada jedino je čime raspolažemo, a on tako brzo, najčešće ispraćen refleksnim, automatskim reagiranjem, nepovratno odlazi.

Moderan svijet zaokupljen je vrstom ljubavi koja ništa od nas ne traži i koja je sinonim za ugodu, pretpostavljajući da ono što nije ugodno ne spada pod ljubav. U Božjem receptu piše drugačije: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas.“ To „kao ja“ podrazumijeva žrtvu koja nije ugodna, koja traži mnogo. Bog ne očekuje od nas bilo kakvu ljubav, on ne treba dopadljivu glazuru koja će se razbiti kad ju snađe kakav udarac. Bog traži ljubav koja će ostati postojana kada teškoće opterete srce, kada napasti napadnu um, kada požude opkole dušu. Tada se očituje zbiljnost i zrelost ljubavi, sve je ostalo samo romantika koja može počivati na privrženosti, ali može biti i kobna.

Biblija je, dakako, zapisana, nema joj se više što nadodati jer je potpuna i cjelovita. Bog je izrekao svoj konačan odgovor u Sinu, dakle Božja je riječ dovršena, ali nije gotova jer Bog ne prestaje govoriti. Duh Sveti ne prestaje nadahnjivati naše misli i riječi, Isus Krist i danas traži dom u našim tijelima i djelima, Otac nebeski ne prestaje nas voljeti, zato i iščekuje naš konačni odgovor na svoju ljubav. Kao što je u Postanku čovjeku povjerio da imenuje stvorenja, slično traži i od nas da imenujemo stvarnost pred svojim očima.

Božji poziv ne odnosi se samo na trenutak smrti, nego zahvaća i naše obaveze i odnose u ovom svijetu, koji jest hladan, pun nerazumnosti, krajnosti, muka i problema, ali i pun prilika da svoje duhovno odijelo učinimo dostojnim Božjih izabranika.

Smijemo li se kao društvo ograditi tvrdeći da nismo mi nikoga udarili, izbacili, ubili? Pohvalno! Ali gdje smo mi bili kada se to dogodilo našoj braći i sestrama? Čime smo se mi bavili? Pretvaranjem da je sve uobičajeno, da smo samo obični, dobri ljudi?

Savjest se pokvari kada se čovjek tako navikne na grijeh da više nema stida, ne osjeća truli zadah grijeha i misli da zlo, da otac laži, uopće ne postoji, da ne čini štetu. Takva je savjest uvijek mirna, nikad ne peče, ne kopka. Jer je umrtvljena.

Sve se vrti oko cijene. No samo jedan pogled na cijenu koju je Krist platio za naše živote pita nas imamo li pravo mrmljati. Posebno u kontekstu one poznate slike u kojoj Isus Oca predstavlja kao vinogradara, a za sebe kaže da je trs. Tu je prispodobu izrekao neposredno prije svoje muke, kada mu je itekako blizak krvav znoj getsemanske noći i žuljevi Velikoga petka. Nađemo li se u napasti gunđanja, dovoljno je stati pred križ. Hoćemo li i tu imati hrabrosti žaliti se na težinu svog služenja? Pogledajmo križ dok se pitamo o vrijednosti svojih napora. Isus nije pitao koliko to košta.

Ljudima je draža slika milosrdnog Boga koji je uvijek nježno nasmijan. Ali Bog je itekako rasrđen kada se čovjek poigrava njegovim milosrđem. Božja ljutnja povezana je s gubitkom poniznosti. Gdje ona izostaje, usađuje se dvoličnost koja unakazuje ljepotu Božjega stvorenja. Negdje sam pročitao zanimljivu misao da su se djeca nekada zastrašivala pričama o zlim babarogama i čudovištima s pet glava, a danas bi im trebalo pričati da se čuvaju ljudi s jednom glavom, a više lica na njoj. Dvoličnost je čudovišna osobina koja Boga ljuti...