Mogli bismo reći da se Duh Božji po apostolima tada, i po svojoj Crkvi od tada,  koristi univerzalnim jezikom ljubavi. Teološka definicija Boga Duha Svetoga glasi kako je on ljubav Oca i Sina. Duh Sveti proizlazi iz odnosa ljubavi između Oca i Sina, On jest ljubav Oca prema Sinu i Sina prema Ocu, te samim time što nam je poslao svoju Ljubav, da nas posveti svojom milošću, Bog pokazuje ljudskom rodu svoju beskrajnu ljubav.
Teško je danas u suvremenom društvu, u kaosu vrednota, stavova i mišljenja, promišljati o pojmu ljubavi kao pokretačkoj snazi čovjeka pojedinca i čitavog čovječanstva, kako bismo analogijom mogli barem u sjeni, kao u ogledalu, naslućivati kolika je i kakva sila Božje Ljubavi stvorila i otkupila svijet i čovjeka. Potrebno je othrvati se mentalitetu cijene, materijalne koristi i opipljive mjerljive vrijednosti.

I sami smo svjesni kako priče koje nam posreduju mediji nisu uvijek dobre, kako je industrija lažnih, zlih i zlonamjernih vijesti i informacija, potpomognuta tehnološkim komunikacijskim dostignućima, dosegla nevjerojatnu sofisticiranost te je često teško otkriti njihovu laž i obmanu. Zbog toga papa Franjo u Poruci podsjeća kako nam je potrebna mudrost da bismo primali i stvarali lijepe, istinite i dobre priče. Potrebna nam je hrabrost da odbacimo one lažne i zle. Potrebni su nam strpljenje i razlučivanje da ponovo otkrijemo priče koje nam pomažu da ne izgubimo nit između mnogih današnjih razdora; priče koje otkrivaju istinu o nama samima.

Jedna od najljepših definicija kršćanske vjere jest ona koju nam daje apostol Petar u svojoj prvoj poslanici, a koju ćemo čuti slijedeće nedjelje. Naime, Petar tražeći od prvih kršćana svjedočanstvo vjere govori: „budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15). Prema Petru, ono što razlikuje vjernika od nevjernika jest nada koja je u njemu. Kršćanin jest čovjek nade, čovjek koji će svojim stavom i optimizmom izazivati svoje bližnje da traže razloge njegovog optimizma. Nada je uvijek okrenuta budućnosti, ona uvijek iščekuje, raduje se dobru, pronalazi načina da u tamu svakodnevice ulazi i svjetlo. A takvi ljudi će upravo u današnjem svijetu i društvenoj situaciji biti izazov drugima. Vjernika ne zaobilaze nevolje današnjeg svijeta kao što su siromaštvo, nezaposlenost, bolest, smrt… On te nedaće živi jednom drugačijom perspektivom koja dolazi iz njegove vjere.

„Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Iv 14, 6) Kako to razumijeti? Evo što piše prof. Raguž u Živom vrelu razmišljajući nad ovim tekstom: “Osjećate li kako gine naš razum pred ovim misterijem koji jedino donekle možemo spoznati, samo ako ponizno molimo Duha Svetoga da nas on prosvijetli. Mislim da nam Isus želi reći sljedeće: 'Ja sam sve! Ja sam Put koji vodi do Istine, ali ja sam i sama Istina.' A to znači da je Istina osoba, odnos; ona je nastanjenost u Isusu po vjeri, napuštanje sebe, a ne hladna teorija bez odnosa, „objektivna spoznaja“. Zato nam Isus govori: 'Kreni sa mnom i onda ćeš doći k meni, jer ja sam Istina. Ne ideš nikamo bez mene i ne ćeš nikamo ni dospjeti bez mene.' Ako to učinimo, primit ćemo sam Život, jer Krist je Život. Shvaćate li dubinu Kristovih riječi? Živiš punim plućima, a ne ovako jalovo kako mi inače živimo, samo kad s Isusom dođeš k njemu i kod njega se nastaniš!“

Poznati psihoanalitičar Erich Fromm u svojoj knjizi Umijeće ljubavi, govori da su temeljne odrednice ljubavi briga, odgovornost, pažnja prema drugome i poznavanje drugoga. Isus je Dobri Pastir koji zapravo istinski ljubi svoje ovce, koji je trajno i brižno zauzet za njih, koji osjeća odgovornost za povjereno mu stado, koji svoj poziv pastira doživljava kao ispunjenje smisla vlastitog života, koji poznaje svoje ovce do te mjere da se uživljava u njihove potrebe i brige, da s njima dijeli život i sudbinu. 
Evo takve pastire trebamo, poštovani čitatelji, ove nedjelje moliti od Gospodina.

I danas kada se čini da zlo bolesti i smrti pritišće čitavo čovječanstvo ljudi se teško okreću za neprolaznim vrijednostima, teško se otvaraju nadnaravnom. Teško je gledati kako je i dalje za suvremenog čovjeka Krist beznačajan, a Crkva nevažna. Gladajući sve to mi vjernici se doista nalazimo na putu u Emaus, ne razumijemo, razočarani smo, gubimo hrabrost i vjeru. U tim sumnjama potrebno je hodati s Isusom, potrebno je iznova istraživati Pisma, graditi povjerenje koje se razvija na zajedničkom putu, postavljati Mu pitanja, otvoriti svoje srce za odgovore koje nam daje jer samo otvorenošću srca jedni druge prepoznajemo.
Otvorena srca učenika u Emausu otkrila su Isusov identitet u znaku euharistije. Euharistija postaje centar svakog vjerničkog života, stol Božje Riječi i Božjeg kruha omogućava nam da Isusa upoznajemo te da nakon najintimnijeg druženja s Njime u pričesti, budemo spremni „vratiti se u Jeruzalem“ i svjedočiti za Njega.  

Dok Tomu nazivamo „nevjernim“ trebali bismo preispitati svoju vjeru. Vjerujem li ja u Isusovo uskrsnuće tako da ta vjera mijenja moj život, moju svakodnevicu, moje odnose. Ako ne, koliko onda moja čestitka „Sretan Uskrs“ ima smisla? Trebala bih onda stati uz Tomu i pružiti ruku za Gospodinom, nadajuć se da će me Gospodin obdariti milošću vjere. Vjere koja će otvoriti vrata, koja će ići ususret životu u spoznaji da je naš krajnji i jedini cilj spasenje duša.

U prvom čitanju na sam blagdan Uskrsa možemo osjetiti Petrovo uzbuđenje i radost kada govori: “Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.” (Dj 10, 39 - 41) Malo pomalo to uzbuđenje zahvaća čitavu zajednicu: Isus je uskrsnuo, a mi smo tome svjedoci! Naime, pedeset dana od Isusova uskrsnuća apostoli će u redovitim susretima s Uskrsnulim rasti u vjeri. Apostol Toma imat će priliku staviti svoj prst na mjesto Isusovih rana i povjerovati, Uskrsnuli koji im se ukazuje nije tek neki tajanstveni duh nego stvarni, živi Isus koji ih hrani, koji im tumači Pisma. Na taj će ih način Uskrsli pripremiti za silazak Duha Svetoga koji će od njih učiniti hrabre svjedoke Njegova uskrsnuća. U toj vjeri apostola i prve Crkve po snazi koja dolazi po Duhu Svetom, događaj Isusova uskrsnuća jest radosna vijest za ljude već dvije tisuće godina.

Pred vjernicima su najsvetiji dani liturgijske godine, dani u kojima se prisjećamo i slavimo naše otkupljenje po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Ove godine te ćemo dane živjeti zatvoreni u svojim domovima, bez liturgijskih obreda s narodom u našim crkvama. Nedostajat će nam sigurno obredi i običaji, ali ne smijemo zaboraviti da se pojavnost, ova našem oku i našim osjetilima dohvatljiva, promijenila, ali je bit ista. Prilika je ovo da ojačamo našu kućnu Crkvu u kojoj ćemo pratit obrede posredstvom, televizije, radija, interneta, ali ćemo možda više nego ikad osjetiti važnost zajedništva, važnost prenošenja i življenja vjere u našim obiteljima.
Zasluge Isusovog spasiteljskog djela nadilaze vremenske i prostorne granice ondašnjeg Izraela. I čovjeku današnjice ponuđeno je spasenje po žrtvi Isusova života, a vrijedit će isto i za sve buduće generacije. Mogli bismo reći da je poruka Isusova života i smrti univerzalna bez obzira što se mijenjaju vremena, društvena uređenja, civilizacije. To je potrebno jer je čovjekovo srce i dalje ranjeno grijehom i dalje se teško mijenja i oblikuje na sliku Božju, i dalje je jednako onom povijesnom čovječanstvu koje je osudilo, mučilo i razapelo Isusa.

Čitajući ovaj izvještaj zaustavila sam se na možda ne baš očitoj stvarnosti prijateljstva i zajedništva koje učenike, Lazarove sestre i prijatelje dovodi do vjere u Isusa. Boraveći s Isusom, slušajući ga, slijedeći njegov put, njegujući zajedništvo i prijateljstvo svi su oni došli do vjere. Prijatelji prenose molbu sestara Isusu da dođe spasiti Lazara, oni odvaljuju kamen s groba kako bi Njegova riječ doprla do mrtvog Lazara, oni su mu oslobodili lice, ruke i noge od povoja. Prijateljstvo i zajedništvo postaje put rasta u vjeri.
Možda ovo vrijeme koje nam uskraćuje fizički boraviti zajedno ponovno u nama probudi čežnju za pravim odnosima, čežnju za bližnjim i čežnju za Bogom. Možda smo pali u neku ravnodušnost, rutinu u svojoj vjeri, stoga je ovo vrijeme da razvijemo čežnju za Riječju, svojom zajednicom, euharistijom.