U nedjeljnim čitanjima Božja riječ upućuje nas na dvije žene koje, naizgled, nikome ništa ne mogu pružiti i nitko ih ne doživljava - osim Gospodina koji baš njih postavlja za uzore. Prilika je to da uvidimo kako se siromašan u svijetu može postati na razne načine, najbrže tragom sebičnosti, zato i susrećemo toliko jako siromašnih ljudi - onih koji imaju samo novac. Bogat se, pak, postaje na samo jedan siguran način: prolaziti svijetom noseći Boga u duši.

Svetost ne započinje kada čovjek prekorači prag vječnosti, nego kada odluči da neće gubiti vrijeme na uzaludnosti. Zato je istina da za svetost nije potrebno savršenstvo, potrebna je odlučna vjera, odlučna nada, odlučna ljubav. Jer onaj koji tako odlučno živi, neće si dopustiti da stalno pada u isti grijeh, neće se pomiriti s time da je jače od njega nešto što ga odvaja od smisla i odvlači u sebičnost, u zavist, u ovisnosti, u laž, u očaj, nego će se boriti.

Možda bi današnja bartimejska molitva bila: Učitelju, da ne gledam.

Kako to da čovjek danas smatra da služenje nije u skladu s njegovim dostojanstvom i to ga vrijeđa? Nedavno sam čuo razgovor u kojem su kolege dobronamjerno pokušali uvjeriti nastavnicu da na krivi način shvaća svoj posao. Ne jer radi loše, naprotiv, jer „radi cijelim srcem i previše se daje“. Njima je bilo nepojmljivo to kako ona tvrdi da ne smatra rad u školi poslom, nego pozivom. Mislili su da je njezin stav, želja za služenjem učenicima, ispod časti i htjeli su joj „pomoći“.

Dragi čitatelji, u naponu svojih snaga ne zaboravljajmo odakle nam ta snaga. Sjetimo se kako krv kola u našim žilama ne pitajući nas ništa, a kad se samo malo porežemo, odmah jaučemo svjesni ljudske krhkosti. Što je čovjek? Ništa nemamo bez milosti Božje, a s Božjom milošću imamo sve što trebamo da sveto živimo i skupa s Marijom molimo za milost da postanemo dostojni obećanja Kristovih.

Razmišljam kako se osjećaju ljudi u mojoj blizini. Kako se Bog osjeća u mom domu, u našim obiteljima, u našoj Crkvi? Osjeća li se zapostavljeno? Je li mu dosadno? Je li ljudima on postao naporan?

Nema Isus ništa protiv bogatih i uspješnih ljudi, ali ima sve protiv nepravde, protiv pokvarenih motiva, protiv sebičnih nakana i proračunatosti, protiv onih koji se žele domoći svoga uspjeha, slave i bogatstva preko tuđih leđa, gazeći malene, varajući poštene, iskorištavajući dobre, manipulirajući iskrenima. Tu se radi o nepravdi prema Božjim miljenicima, prema „najmanjima što vjeruju“. To Gospodina pogađa, zato on oštro i odrješito govori o sablazni kao o manifestaciji zla i najgorem obliku povrede Božje milosrdne ljubavi.

Svi smo mi mali u ovom svijetu, a najveći među nama ne nalaze se pod reflektorima, nego u zagrljaju Božjem. Ne dobivaju aplauze, ne pate za pohvalama, njihova imena ne pišu na naslovnicama. Oni se često zovu mama, baka, tata, deda, brat, sestra, susjed, učitelj, župnik... Kako god čovjek bio slab ili nabildan, uvažen ili umišljen ili ponižen, neuk ili načitan, bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, svaki je čovjek nečije dijete, brat ili sestra, nečiji otac ili majka, prijatelj, susjed, učenik, učitelj... Na kraju sva druga pitanja postanu manje važna ili potpuno nebitna. Zadnje pitanje upravo je to tko je čovjek.

Raskrižja ne postoje zato da bismo pobjegli od teške svakodnevice u neka fantastična okružja koja realnost života nisu dotakla. Križanja u životu postoje zato da u njima čeličimo odlučnost. Danas se cestovna raskrižja zamjenjuju praktičnijim kružnim tokovima. Ljudi isto čine na životnim putovima zamjenjujući križanje koje upućuje na drugoga kružnim tokom koji se vrti oko sebe.

Nije uzaludna poslovica da hrast zbog vihora pušta dublje korijenje. Ponekad su i teškoće dar koji osnažuje i osposobljava za daljnje borbe.
Takvi su Božji ljudi. Oni koji ga ljube i koji ga traže. S njima Bog „surađuje na dobro“, s njima čini čuda. Zato uvijek tražimo Boga i budimo zajedno u ovom svijetu njegova ljepota, njegova vrijednost, njegovo čudo!