Ne dajmo da nam moderne navike oduzmu svetost života! Čak kad bi netko imao toliko novaca da bi pokušao kupiti ljubav, dobrotu, zajedništvo, sreću, snagu, poštenje, mir... sve što znakom kruha volimo označavati, Boga se ne može kupiti! A, budimo iskreni, tko nam drugi sve to za čim čeznemo može dati?

Lijepo je to što Crkva potiče vjernike na zahvalnost svojim starima, ali pomalo i tužno to što današnjeg čovjeka treba podsjećati na potrebu poštovanja onih „sa srebrom u kosi i zlatom u srcima“.

Jesam li ja onaj koji, čuvši poticaj, bez opiranja i raspravljanja činim zadano, ili zapinjem na onome „ali“ koje pretpostavljam Božjoj riječi? Jesam li „ali vjernik“ koji sluša Boga, ali ima svoje teorije što i kako treba činiti? Jesam li onaj koji vjeruje u Boga, ali pojam vjernosti prilagođava vlastitoj ugodi? Jesam li vjernik koji voli Boga, ali sakramentalni mi se život čini prezahtjevnim? Sviđa mi se ideja o Bogu, ali Crkva mi nije potrebna, godi mi Božje milosrđe, ali žrtva mi nije po volji, molim „budi volja Tvoja“, ali... Mnogo je „ali vjernika“ među nama, zato je vrijedno promisliti jesam li ja među njima.

Internet je prepun informacija o tome kako u životu uspjeti. Dovoljno je u tražilicu upisati željeni pojam i pojavit će se mnoštvo savjeta što se mora, tj. ne smije činiti da bi se uspjelo u karijeri, u ljubavi, zdravlju, ljepoti, bogatstvu, duhovnosti... Većinom sve to jesu dobrohotni, ali savjeti koje stvarnost života dobrano nadmašuje i u koje malo tko polaže realne nade. No promatrajući sve te silne preporuke i ljude koji ih nude, učitelje, mentore, nadristručnjake, moderno zvane gurue i nazovimajstore raznih zanata, kojima često ne znamo ni pravo ime ni zvanje ni namjere, korisno je zapitati se gdje ja tražim savjet, odnosno kome vjerujem da mi želi dobro.

I nas najjače povrijedi nerazumijevanje najbližih. Teško je raditi, boriti se, nadati i voljeti, teško je živjeti bez njihove podrške, a kamoli tek kada se uz sve nedaće mora nositi i teret njihove izdaje. Ni zlatna srca te boli nisu pošteđena. I čelični živci tu pucaju. Čak ni Gospodin „ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika“. Rane su to koje ne zacjeljuju tako lako, neke nikad ne izgube na težini.

Bogu i majci nikad se ne govori: „Ne.“ To su nas učili naši preci koji su jako dobro znali da on nikad ne kasni i ne prazne mu se baterije volje. Zato su vjerno tražili, strpljivo čekali i dočekali pomoć. Kako je i nama ta pomoć potrebna! Zato se ne oglušimo na podsjetnik da pođemo i ovih dana po njihovu tragu k Majci Božjoj Bistričkoj na zavjetno hodočašće Varaždinaca! Vidimo se!

Razmišljajmo o tome tko je Bog u našim životima. Razmišljajmo o svojim navikama. Postavimo svoj nutarnji alarm na vrijeme za Boga, na osjećaj za Božje. Navijmo budilicu u vrijeme za molitvu i molimo kao navijeni, intenzivno i ne prestajući. Organizirajmo svoje vrijeme da stignemo na misu, što češće. Upišimo u podsjetnik djela milosrđa prema bližnjima. Probudimo se i pripremimo za izazove našega vremena!

Klimatske promjene svijetu, prirodi i ljudskom radu nanose ogromne štete. Društvena klima, sve češće to svjedočimo, ne pogoduje moralnom napretku čovječanstva. A što se događa s klimom u našim dušama?

Na desetu nedjelju kroz godinu promatramo Isusa u velikoj gužvi. Skupilo se „toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti“. U toj strci jedna njegova gesta čini mi se posebno važna. On je okružio pogledom po onima koji su mu bili blizu i nazvao ih bratom, sestrom i majkom. Svatko tko Boga traži svjestan da ga treba, njegova je obitelj. Bivanjem u Božjem vidokrugu ništa ne gubimo, a dobivamo neizrecivo bogatstvo imanja. Nekoga kada nam je potreban.

Slobodno se u susretu s Božjom riječi pitamo o svojim običajima, iskreno se zapitajmo što je usahlo u nama, jesmo li i mi ljudi usahle ruke ili, možda, ljudi usahla žara, usahle volje, zakočene nade, zakržljale vjere, paralizirane ljubavi... Imamo li mi hrabrosti sa svojim manama stati u sredinu i prihvatiti tuđe poglede. Ili se, možda, sramimo priznati da trebamo Božju pomoć jer ne možemo sami. Stati u sredinu, svima naočigled, i pružiti svoj život Bogu, predati njemu i svoje mane i vrline, svoje sposobnosti i nesposobnosti, riskantno je u naše vrijeme jer to znači izložiti se upitnom sudu svijeta, javnosti, kolega, susjeda, prijatelja...