Pitajmo se što je danas pustinja za modernog čovjeka. Nije li to zapravo svijet bez ljubavi za bližnjega, nisu li to nepoštivanja ljudskih života, uskraćivanje za osnovna prava čovjeka …? Pustinja ima svoju tragičnost i može uništiti čovjeka, ali ima i svoju čudesnost jer ga može dovesti do istinskog života, do prosvjetljenja. Stoga je Ivanov poziv aktualan u svim vremena i za sve ljude. Koliko god smo nedostojni Bog nam daje svoju ljubav i uzdiže nas iznad naših mogućnosti. Zato se svi mi trebamo trajno obraćati svjesni da je Bog u nama i s nama. Tako se naš odnos s Bogom ne temelji više na obdržavanju Zakona nego na prihvaćanju njegove ljubavi.

Ulazeći u još jedno došašće kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja Božjeg dolaska u naš život trebamo shvatiti da su duhovne vrijednosti bitnije od materijalnih. Darujmo svoje vrijeme, hranu, novac onima koji su u potrebi, ali ne od viška već od srca. Ovakvo darivanje promijenit će naš pogled na svijet i pomoći nam otkriti ljepotu darivanja. Takav način života držat će nas budnima.

Objavljen nam je kriterij po kojem će nas suditi Krist Kralj. Matejevo evanđelje nas jasno poziva i potiče na vršenje tjelesnih i duhovnih djela milosrđa, na savjesniju spremnost služenja nevoljnicima. Ne smijemo, uz Kristovu euharistijsku prisutnost, zaboraviti i na Kristovu prisutnost u svakom čovjeku, potrebnom naše ljubavi i pažnje svaki dan. Nužno je usvojiti Isusov stav, Isusovu ljubav.

Svima nam se danas pitati, i duhovnim vođama i običnim vjernicima, pridonosimo li svojim primjerom i zalaganjem da se Božji plan spasenja ostvaruje u što više ljudskih života, jesmo li opravdali povjerenje koje nam je Bog iskazao darujući nam baš ove sposobnosti koje imamo, postavljajući nas baš na te dužnosti koje obavljamo? Nemojmo se zadržavati na onoj Isusovoj da će se onomu koji ima još dati, a uzeti onomu koji nije bio vrijedan radnik. Razmišljajmo o onom pozivu Gospodara da za nagradu vjernosti i marljivosti uđemo u vječno zajedništvo i radost s Njim - te sve poduzmemo kako bismo se našli među odabranim dionicima radosti Gospodnje.

Ako slijedimo Isusa, onda moramo postupati onako kako je on postupao. Od Božjih zapovijedi se ništa ne smije oduzeti, ništa im ne treba dodavati, samo ih trebamo ispravno tumačiti i živjeti. Neustrašivo naučavati Božji put, Božje zapovijedi i moralna načela i to u svijetu koji nam neće pljeskati nego će nas pljuskati. Crkva ne može ne govoriti i ne činiti ono što je pravo. Trebamo se zauzimati za prava onih iza kojih je Isus uvijek stajao: obespravljeni, potlačeni, iskorištavani, prodavani. Svi su oni djeca Božja i pripada im isto dostojanstvo. Kao vjernici, pozvani smo biti odlučni i vjerni svjedoci.

Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih na neki način propovijedi za nas žive. Vjera u Isusa Krista od nas traži da se ne zadržavamo na grobovima, uz smrt, nego da odvažno krenemo u svakodnevno darivanje drugima. Nemamo vremena odgađati opredjeljenje za Isusa jer tako smo samo na gubitku budući smo propustili učiniti mnogo dobra. Moramo se izvući iz očaja i smrtne tame, ne smijemo se povoditi i pristajati na ponude raznovrsnih plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu.

Bît je kršćanstva – vjerovati u Boga i čovjeka, vjerovati u Isusa Krista kao utjelovljenog Sina Božjeg, jer u Isusu se ispovijeda ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Istovrijedno i istovremeno. Isus nas poučava da je Božanska Riječ u nama, da smo sinovi i kćeri Božje. Spašeni su oni koji su spoznali i prihvatili Boga kao Oca, koji su postali svjesni da su hram Duha Svetoga te trajnije i konkretnije žive u ozračju ljubavi Božje. Tu se ne radi o osjećajima, nego o odnosu ljubavi, o životnom angažmanu, o djelovanju u tom duhu.

DAJTE GOSPODINU SLAVU I SILU!   Biblijska nas čitanja ove nedjelje upućuju kako kao Kristovi sljedbenici moramo prepoznati znakove vremena, Božje zahvate u ...

Biblijska nas čitanja ove nedjelje slikom kraljevske gozbe opominju da ne zakasnimo, da ne promašimo život. Gozba je uvijek bila važan dio bogoštovnog, liturgijskog života. Svi oni koji imaju pravo biti na gozbi žive u zajedništvu s ostalim sudionicima gozbe, kako s Bogom tako i s braćom ljudima. U suprotnom, tko nedostojno živi biva isključen jer nije dostojan biti članom zajednice, biti sudionikom gozbe.

O nama ovisi hoće li nam evanđelje biti ono što i znači – radosna vijest – ili će nam biti prijetnja. Ono je uvijek radosna vijest za ljude dobre volje ako su spremni na trajno obraćenje. Pavao nas stoga hrabri jer Bog nam vraća i daje svoj mir, usmjeruje nas prema budućnosti i potiče na „njegovanje“ plodova Božjih – istinoljubivost, pravednost, ljubaznost i čistoću.