Kršćanski život nisu samo vjerski obredi, nego i sudjelovanje u Kristovim patnjama prisutnima u životu čovjeka koji ima probleme i koji me zove da mu budem bližnji. Sa znakom križa smo započeli svoj život i put vjere, nadamo se da ćemo u tom znaku i završiti svoj zemaljski život.

Naši prioriteti trebaju biti usmjereni prema vječnosti, a ovozemnim dobrima i ponuđenim blagodatima ne smijemo dozvoliti da nas odvedu s pravog puta. Gledano s te perspektive naš je život „umiranje“ iz ljubavi jer svakodnevno žrtvovanje za drugoga daje nam za pravo „gledati Boga“.

I ove smo korizme pozvani biti znakom nade svojim bližnjima. Nemojmo se bojati pustinje, kušnji, opasnosti i izazova. Prigrlimo Kristov križ, dozvolimo Bogu nek' nas vodi kroz život jer samo tako nam je doći u obećanu zemlju, u nebo!

Božji zakoni dokazuju nam da nije moguće, da je nespojivo voljeti Boga, a prezirati i odbacivati ljude. Možemo zaključiti da je nemoguće odvojiti ljubav prema Bogu od ljubavi prema bližnjima.

Pavao nam u odlomku iz poslanice Rimljanima otkriva pravi smisao Abrahamove žrtve, obrazlažući Očevu žrtvu Sina Jedinorođenca iz ljubavi prema čovjeku. Nije poštedio svoga Sina da bi nam pokazao kako se trebamo boriti za očuvanje i zaštitu svakog života od začeća do prirodne smrti. Sve što je protiv života istovremeno je i protiv Boga.

Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih mesnih i začinjenih jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama. Tada bi trebalo napraviti zaokret u životu. Ponajprije se odreći grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su nas povrijedili. Po Duhu Svetom uvidjet ćemo da je moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav i vječan.

Isusov dodir svima nama je znak da je Bogu važan svaki čovjek te da bolest i zdravlje nisu znak njegove kazne ili nagrade. Bog je blizak čovjeku u svakoj životnoj situaciji, bio on zdrav ili bolestan, jer želi spasenje svakog čovjeka – ta je objava takvog Boga temeljno Isusovo poslanje. Pitanje je samo kako čovjek pristupa Bogu. Je li spreman prignuti glavu, ponizno priznati svoje stanje i željeti ozdravljenje.

Ako se u duhu otvori Bogu čovjek će biti po Kristovim zaslugama oslobođen, ako pak odbaci Boga ostat će zarobljen od zla i tonuti sve dublje i dublje. Zao čovjek se aktivno suprotstavlja svemu što je Božje. Zlo u čovjeku ne može biti mirno ako je u Božjoj prisutnosti. Napada i buni se. Isus je lako prepoznao zlo jer je bio ispunjen Duhom Božjim.

Isus nam danas jasno otkriva da zlo postoji te nas poziva i obvezuje da se svim silama borimo u sprečavanju širenja zla u svijetu. Najveća je opasnost kad olako shvatimo postojanje i djelovanje zla. Đavao nastupa vrlo mudro jer nas postupno udaljava od Boga i zapravo ne primjećujemo da se odvajamo od Božjeg Duha.

Bog i nas danas poziva da ostavimo nebitne stvari koje nas udaljavaju od Njega i ljudi te da dosljedno nasljedujemo Isusa. Na tom putu nećemo biti sami jer On nas traži i čeka naš odgovor - uvijek je s nama.