Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih na neki način propovijedi za nas žive. Vjera u Isusa Krista od nas traži da se ne zadržavamo na grobovima, uz smrt, nego da odvažno krenemo u svakodnevno darivanje drugima. Nemamo vremena odgađati opredjeljenje za Isusa jer tako smo samo na gubitku budući smo propustili učiniti mnogo dobra. Moramo se izvući iz očaja i smrtne tame, ne smijemo se povoditi i pristajati na ponude raznovrsnih plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu.

Bît je kršćanstva – vjerovati u Boga i čovjeka, vjerovati u Isusa Krista kao utjelovljenog Sina Božjeg, jer u Isusu se ispovijeda ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Istovrijedno i istovremeno. Isus nas poučava da je Božanska Riječ u nama, da smo sinovi i kćeri Božje. Spašeni su oni koji su spoznali i prihvatili Boga kao Oca, koji su postali svjesni da su hram Duha Svetoga te trajnije i konkretnije žive u ozračju ljubavi Božje. Tu se ne radi o osjećajima, nego o odnosu ljubavi, o životnom angažmanu, o djelovanju u tom duhu.

DAJTE GOSPODINU SLAVU I SILU!   Biblijska nas čitanja ove nedjelje upućuju kako kao Kristovi sljedbenici moramo prepoznati znakove vremena, Božje zahvate u ...

Biblijska nas čitanja ove nedjelje slikom kraljevske gozbe opominju da ne zakasnimo, da ne promašimo život. Gozba je uvijek bila važan dio bogoštovnog, liturgijskog života. Svi oni koji imaju pravo biti na gozbi žive u zajedništvu s ostalim sudionicima gozbe, kako s Bogom tako i s braćom ljudima. U suprotnom, tko nedostojno živi biva isključen jer nije dostojan biti članom zajednice, biti sudionikom gozbe.

O nama ovisi hoće li nam evanđelje biti ono što i znači – radosna vijest – ili će nam biti prijetnja. Ono je uvijek radosna vijest za ljude dobre volje ako su spremni na trajno obraćenje. Pavao nas stoga hrabri jer Bog nam vraća i daje svoj mir, usmjeruje nas prema budućnosti i potiče na „njegovanje“ plodova Božjih – istinoljubivost, pravednost, ljubaznost i čistoću.

Isusov je pristup čovjeku pristup ljubavi. To će reći da se nikada ne može zakasniti Onome koji nas ljubi.
Kad god dođemo očekivani smo i nikada nismo otpisani. Bog nas je stvorio iz ljubavi, a ne iz potrebe i računice. Tako nas sâm od sebe nagrađuje darujući nam svoju milost, darujući sebe. Bog uvijek vjeruje u nas, pa i kad mi ne vjerujemo u njega. Ljubav nikada ne otpisuje, ljubav ne važe. Ljubav je darivanje. Kad se istinski ljubi prihvaća se na početku i na koncu dana. Ljubljeni je uvijek prvi, pa makar došao i posljednji. Oni koji su 'posljednji' mogu u Božjoj dobroti biti prvi.

U svom egoizmu možemo upasti u zamku misleći kako ne trebamo uvijek mi biti oni koji prvi opraštamo, koji drugome činimo dobre stvari. Uvijek kada nam je teško učiniti prvi korak, dobro je prisjetiti se da svi živimo od nezaslužene ljubavi Božje, da je On taj koji nas čeka i ide prema nama pa ga trebamo nasljedovati. Praštanje i velikodušnost daruju nam istinsku radost i slobodu te se udaljavamo od situacije koja nas je povrijedila. Pomirenje se događa kada jedni drugima opraštamo. Gdje dvojica ili trojica u Njegovo ime tako nešto čine, tu je prisutno Nebo i svijet se počinje mijenjati.

Prava vjera ima samo jednu brigu: da sve ono što posjedujemo stavimo u ruke Onoga čije su mnogo sigurnije od naših. Ako u svom srcu nosimo takvu vjeru, tada će nam Bog otkriti da je ono što nam svakodnevno prelazi preko ruku dostatno za naš život.

Kao vjernici trebamo se odlikovati mudrim razlikovanjem dobra od zla te u jasnoći savjesti izabrati dobro. Tako ćemo u svakoj životnoj situaciji znati postupiti pravedno. U svojoj razboritosti znati ćemo u pravom trenutku odabrati prave vrijednosti i biti spremni svim silama založiti se i izložiti se za njihovo ostvarenje. Razumljivo je da su nam potrebne hrabrost i ustrajnost jer na tom putu ostvarenje nailazit ćemo na protivljenja, izrugivanja, čuđenja i nagovaranja na odustajanje onih koji nisu shvatili „vrijednost bisera“, „njive sa zakopanim blagom“. Snagu i poticaje za ustrajnost dobivamo čitajući Sveto pismo, razmatrajući otajstva vjere, osluškujući što nam Bog želi reći upravo ovog trenutka.

Nedjeljno nam evanđelje postavlja pitanje: koliko sam  spreman pustiti da u mojem životu riječ Božja djeluje? ... Neki ljudi ne čuju ništa, jer ne žele slušati rečeno. Trebali bi iz toga povući zaključke i promijeniti se. Isus to označava kao otvrdnuće srca. Drugima ono što su čuli ne znači ništa...Mnogi ljudi ne slušaju ništa, jer riječ Božja dolazi u sukob s mnogim drugim riječima koje je nadjačavaju i više im odgovaraju. Ima mnogo razloga zbog kojih sjeme Božje riječi propada i ne donosi ploda.