Na desetu nedjelju kroz godinu promatramo Isusa u velikoj gužvi. Skupilo se „toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti“. U toj strci jedna njegova gesta čini mi se posebno važna. On je okružio pogledom po onima koji su mu bili blizu i nazvao ih bratom, sestrom i majkom. Svatko tko Boga traži svjestan da ga treba, njegova je obitelj. Bivanjem u Božjem vidokrugu ništa ne gubimo, a dobivamo neizrecivo bogatstvo imanja. Nekoga kada nam je potreban.

Slobodno se u susretu s Božjom riječi pitamo o svojim običajima, iskreno se zapitajmo što je usahlo u nama, jesmo li i mi ljudi usahle ruke ili, možda, ljudi usahla žara, usahle volje, zakočene nade, zakržljale vjere, paralizirane ljubavi... Imamo li mi hrabrosti sa svojim manama stati u sredinu i prihvatiti tuđe poglede. Ili se, možda, sramimo priznati da trebamo Božju pomoć jer ne možemo sami. Stati u sredinu, svima naočigled, i pružiti svoj život Bogu, predati njemu i svoje mane i vrline, svoje sposobnosti i nesposobnosti, riskantno je u naše vrijeme jer to znači izložiti se upitnom sudu svijeta, javnosti, kolega, susjeda, prijatelja...

Ne želi se Bog s nama igrati pa se sakrio u Trojstvo da se mi mučimo u odgonetanju ili s njim nadmudrujemo. Bog želi da ga otkrijemo, upoznamo, razumijemo, zato nam se u svome Sinu i Duhu najintimnije približava i otkriva onoliko koliko možemo nositi, kako i sam kaže prilikom obećanja Duha istine. Mi smo navikli govoriti: „Trojstvo je otajstvo; Bog je tajna.“ Jest, onima koji bi htjeli uhvatiti Boga za bradu: po svaku cijenu uspjeti, sebično iskoristiti i ljude i Boga u svoju korist. Njima je Bog tajna i ne mogu je dokučiti.

Zato je lijepo što postojiš, draga Crkvo! Promatrajući te, znam da sam i ja na dobro mjesto pao. Kako jabuka ne pada daleko od stabla, tako si ti uvijek blizu drveta križa Spasiteljeva. Da te nema, ne bismo imali ni kamo rasti ni kamo pasti. Čuvaj nas, svoje malene, i drži nas skupa u ljepoti i snazi Duha Svetoga koji je najsigurniji put u krilo Oca nebeskoga.

U svibnju kada se iz naših obitelji u prizoru djece blizu oltara - najbliže moguće sigurnosti i smislu - iznjedruje najljepše svjedočanstvo vjere, kada i priroda rađa najraskošniju ljepotu, kada ističemo veličanstvenost dara majčinstva, posebno štujemo Kraljicu svibnja, najljepšu koju je Bog iz svijeta izabrao. Upravo je Božja Majka u Kani od svog Sina izmolila ono što slavljenici nemaju. Vino nisu imali. A što mi danas nemamo?

Znajući da je radost jedna od vlastitosti Duha Svetoga, njegova osobnost, radost se otkriva kao plod života otvorena Božjem Duhu. Zato je ona ogledalo zdrave vjere, odraz nade i pouzdanja, znak životnoga stava koji ispovijedamo i načela evanđeoske vedrine koju nasljedujemo; i u iskustvu životne borbe.

Isus nam u današnjem evanđelju upućuje poziv: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.“ Izraz „u Kristu“ jako nam zvoni jer čujemo ga na svakoj sv. misi. Jasno je „po Kristu i s Kristom“, no kako shvatiti „u Kristu“? Slikovito je to Gospodin objasnio u slici trsa i loze, a u doslovnom smislu, prizor je to Crkve. Crkva je otajstveno Tijelo Kristovo u kojem se vjernici, osobito primanjem euharistije, sjedinjuju s Isusom i međusobno. To je mistično Tijelo u kojem On nastavlja živjeti, misliti, govoriti, voljeti, služiti, opraštati, trpjeti, spašavati, proslavljati se, da, i uslišavati što god njegovi udovi ištu!

Kad netko kritizira nekog svećenika, pitam ga kada je zadnji put molio za njega, kada je iskreno i s ljubavlju prikazao Gospodinu žrtvu za njega i je li s njim razgovarao skrenuvši mu pažnju na krive postupke ili ih samo prepričava. Znam da nije sve idealno, a to što pojedini svećenici svjesno kaljaju obraz Crkve i čine grijeh protiv Duha Svetoga, nesnosno boli i ne treba se i ne smije tolerirati. Oni će morati pred Bogom i Crkvom odgovarati jer znali su za Isusove riječi da bi bolje bilo da živ nije onaj tko sablazni jednog vjernika. Ipak, Bogu se nikad ne okreću leđa, ni zbog lošeg iskustva ni zbog lošeg svećenika. I mi ćemo biti pitani jesmo li tom čovjeku pristupili kao bratu ili drugačije, i kakva nam je vjera ako se tako brzo poljulja.

Nema ništa ljepše od susreta s čovjekom vjerodostojne vjere. Njega je lako prepoznati po samozatajnosti, po skladu koji odiše jednostavnošću, vedrinom i poniznošću, po karakteru koji krasi strpljivost i skromnost, smirenost i ljubaznost.

Evanđelist Ivan izvještaj o uskrsnuću zaključuje riječima da je Isus „učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana“. To je i nama poticaj da ne damo da se iz našega pamćenja izbriše što je sve Gospodin učinio u našim životima jer od tog sjećanja živimo ovdje i ono nas ravna u vječnost. Ne želim ni pomisliti što bismo bili ako to sjećanje izgubimo!