U nedjeljno jutro otac pita svog sinčića koji se vratio s mise kako je bilo i što je župnik propovijedao. Mališan snalažljivo odgovori: „Poručio je da tate i mame trebaju doći na misu, a ne da svoju djecu ispituju što je velečasni rekao.“ Ne znam koliko je istine, a koliko šale u toj dosjetki koja nas izvrsno uvodi u događaj kada se uskrsli Isus malo našalio sa svojim učenicima.

Slušajući program Katoličkog radija, učinilo mi se da je zalutala jedna pjesma u niz uskrsnog ugođaja. Znate li kako se ne možete riješiti zarazne melodije? Tako se, mnogima poznata pjesma Rano moja, hej Parnog valjka, prožela s evanđeljem Nedjelje Božjeg milosrđa. Nenadano je ta pjesma, isprva smatrana uljezom, ukazala na bit dolaska uskrslog Krista među svoje. Najprije u činjenici da njegovu ljubav ne mogu više spriječiti ni zatvorena vrata ni zatvorena srca, ni stvarnosti koje nam se čine neduhovnima. A još osobitije u obraćanju apostolu Tomi koji ne može vjerovati dok ne dotakne Isusove rane.

Zadnjih godina sve češće uskrsni blagdani i praznici nazivaju se proljetnima. To je samo jedna od opasnih nepromišljenosti kojima se okoliša oko činjenice da bi svi naši napori pali u vodu da Isus nije uskrsnuo. Kaže i apostol Pavao da je bez uskrsnuća vjera uzaludna! Damo li se na taj i slične tragove zaobilaženja svjedočanstva vjere u uskrsnuće navesti, bila bi naša vjera samo hvalevrijedan svjetonazor, a naš trud i žrtve, nadanja, radosti i ljubavi, naši životi bili bi lijepe priče kojih će se netko možda u dogledno vrijeme sjećati ili uskoro zaboraviti. I to je to!?

Poštovani i dragi čitatelji, je li nam muka Isusa Krista postala samo jedna u nizu? Je li nam i muka Božja, kao muke naših bližnjih, kao vlastite žrtve, kao riječ križ, kao naše svetinje i principi, postala nešto usputno i sporedno? Što prolazi bez da nas preplavi osjećajima neizrecivosti?

Lazar je ime za našu vjeru u agoniji. Živa vjera nije ona kojoj nikad ne bi „suze z oka štele“, nego ona koja se bez obzira na sve hrabro bori. Ne predaje se jer gleda prema Bogu i vidi smisao znajući da svaka muka, svaki mrak ima kraj. Zato je manje važno hoćemo li u pojedinim bitkama pobijediti ili ne, hoćemo li morati i koliko rana podnijeti. Mnogo je važnije jesmo li na pravoj strani, uz Onoga koji može sve okrenuti na dobro i s kime sve, kad-tad, ima sretan kraj.

Ponekad čujemo kako se danas s negativnim tonom govori o položaju žena u Katoličkoj Crkvi, što je gotovo uvijek posljedica nerazumijevanja i brkanja duhovnosti s religioznošću. Uloga žena kao navjestiteljica ne može se umanjiti, što dokazuje i evanđelje. Sjetimo se da su žene ostale blizu Gospodina i na Golgoti kad su se apostoli uplašili i da su upravo one prve svjedokinje uskrsnuća! Zato je bespredmetno raspravljati o njihovoj ulozi i značaju u Crkvi.

Ove nedjelje nalazimo se pred događajem Isusova preobraženja. Promatramo lice koje će uskoro obliti krvav znoj, a sada sjaji „kao sunce“. U tim krajnostima, u stvarnosti preobraženja i kalvarije, otkrivamo sliku Boga. Boga koji ima vremena. Koji ne leti. Ne vrti se oko sebe. I na vrhu slave i na dnu poniženja, ima osjećaja za čovjeka. Za ljude koji su prestrašeni kao učenici na Taboru, cendravi kao žene u Jeruzalemu, obliveni znojem rada kao Šimun Cirenac, iznemogli, usamljeni, razapeti na vlastitim križnim putevima ili ražaljeni pod križevima bližnjih.

„Čovjek mora biti u toku s vremenom!“ Dapače, ali ne na štetu zdrave pameti! To zdravlje čuva post jer čovjeku omogućuje da se disciplinira i distancira od svega čime je prezasićen, i tjelesno i duhovno, da bi mogao pravilno vrednovati što je u životu zaista bitno i da se podsjeti kako mu, zapravo, malo – sve dalje, sve manje – treba. Na kraju života čovjek dokuči ono što su sveti ljudi imali milost i mudrost razumjeti prije: „Ako je Bog sve što imaš, onda imaš sve što ti treba.“

I treba raščistiti s onim dosadnim stereotipima te površnim interpretacijama da evanđeoske riječi o ljubavi prema neprijatelju i okretanju drugog obraza znače popuštanje zlu i ignoriranje nepravde ili da smo mentalno i moralno slabići i kukavice. Naprotiv, te riječi znače da se može drugačije! Da nije junak onaj koji je agresivniji i ustrajniji u prepiranju, nego onaj zbog koga čovjek osjeća snagu ljubavi i poželi biti bolji. To smo pozvani dokazati svojim razumijevanjem, strpljivošću, opraštanjem, ljubaznošću, poštovanjem, jednom riječju hrabrim življenjem evanđeoskih vrednota koje garantiraju da ništa ne može poljuljati Božju snagu u Božjem čovjeku.