U zahvalnosti za Božji dar vjere koja se umnaža u našem zajedništvu, odajemo priznanje svakom pojedincu koji u njega premješta bogatstvo svoje čovječnosti. U svjetlu te odanosti, koja ne traži za sebe lovorike, nego veću slavu Božju, tako vjerodostojno zvuče obistinjene riječi prvoga varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja: „Čovjek koji sebe ugradi u vjeru u Boga i ljubav prema bližnjem nikada neće nestati niti biti zaboravljen, već će vječno živjeti. Čovjek koji se žrtvuje za Krista postaje vječan.“

Dok gradimo vlastiti imidž dobrog, uglednog i uzornog vjernika, sjetimo se da Lazar ništa od svega što se u svijetu cijeni nije imao, ali njegova je svetost bila vidljiva. Očitovala se u tome što je imao Božjeg Duha siromaštva i trpljenja. Zajedno s Isusom tu i mi prepoznajemo pokriće za uvjerljiv život na tragu svetosti koji se naslanja na jedinu materijalnu sigurnost koju je On imao u okrilju štalice i u tvrdoći križa.

Ništa veliko u životu ne postoji bez niza sitnica spojenih zajedno. Ključno je to: spojenih zajedno. Poznata je priča kako je otac na samrti okupio sedmoricu sinova. Svakome je dao jedan štap koji je trebalo slomiti. Svi su to s lakoćom uspjeli, no tada je otac štapove zavezao zajedno. Shvatili su poruku i ponosili se očevom mudrošću jer nitko kome su nudili nije uspio njihove štapove slomiti, sve dok jedan čovjek nije razvezao špagu. Tada su shvatili da snaga nije u štapovima, nego u špagi koja ih drži skupa.

S pravom se pitamo zašto dobri nedužni ljudi moraju toliko patiti. Samo ne smijemo na tome stati jer Gospodin nas ne ostavlja bez odgovora, no moramo biti spremni na njegovu ozbiljnost. S obzirom na ozbiljnost pitanja i vremena u kojem živimo, nalaženje odgovora zahtijeva ozbiljnu vjeru.

Dobroga, vrsnog majstora čini ljubav prema poslu koji obavlja. A besplodna je i ljubav ako kroz nju ne kola ona strast koju je evanđelist izrazio riječima: „Do kraja ih je ljubio.“ U usporedbi s tom krajnošću zadnje kaplje Krvi presvete, naše sve malo je i premalo. O tome propovijeda ludbreška relikvija Krvi Kristove, „bez koje nema oproštenja“, a po toj analogiji ni nama tako dragih proštenja!

Gospodin na objedu u kući jednog farizejskog prvaka promatra kako uzvanici biraju prva mjesta i otkriva im jednu od najvažnijih životnih zakonitosti: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“...Kada sportaši na vrhuncu svog ponosa i slave stanu na postolje da prime medalje, moraju pognuti glave. Medalja se ne može primiti uzdignute glave.

Molitva nije čarobna formula koja razmiče sve prepreke, nego mudrost življenja koja osposobljuje za otvaranje vrata onome što je od Boga i osnažuje za zatvaranje vrata svemu što i Boga i čovjeka vrijeđa.

Lako je biti vjernik i koljena spustiti na ulaštena klecala za Veliku Gospu, Božić, Uskrs... No ljepota tih dana ne nastaje preko noći, već se glanca u danima između. U njihovu anonimnost prati nas Gospa naša svagdašnja. U one obične trenutke čija su klecala preoblikovana u radni stol, ponekad u obiteljski stol, katkad njihovu tvrdoću pod koljenima srca osjećamo i na ulici ili u usamljenosti svoga doma, ponekad u nerazumijevanju okoline i iznevjerenom povjerenju. Tada sve okolnosti života postaju klecalo za poniznu dušu koja se odlučno uz Zdravomariju uzdiže k Bogu i raste prema bližnjemu.

Nije luksuz ono što puni trbuh, a prazni srce! Nego mir i dobrota, ljepota zajedništva, snaga osmijeha, mudrost molitve – i kada imamo sve, i kada ništa nemamo. Ako to bogatstvo naučimo dijeliti sa svojim sirotanima, ko od šale razumjet ćemo neizmjerno blago Isusova poziva da sve svoje i sve od sebe dajemo za milostinju.

Mnogi proživljavaju tešku obiteljsku stvarnost i lako se prepoznaju u priči o drvenoj zdjelici iz koje je djed morao jesti sam u kutu kuhinje jer je sinu i snahi smetalo kada bi zbog drhtavih ruku zaprljao stolnjak ili razbio tanjur. Međutim svima se kad-tad otvore oči. U istoj priči svojim ih je roditeljima otvorio dječak koji se igrao s komadićima drveta. Kada ga je otac upitao što radi, rekao je: „Izrađujem zdjelice iz kojih ćete ti i mama jesti dok ostarite.“
Otvorimo i mi oči za komadiće neba koje nam je u bližnjima darovao Bog, sjećajući se i one upečatljive slike raja u kojoj ljudi imaju žlice s predugim drškama jer morali su naučiti živjeti skupa i hraniti jedni druge.