Uskrs nije kraj svih naših muka, trpljenja i napora, nego njihov smisao jer u njemu shvaćamo da i mi trebamo poći do grobova u koje se zakapa ljubav, istina i povjerenje, u kojima se lomi naše poštenje, propadaju naši darovi i odluke, gdje je zatvorena naša nada, i primijetiti što se tu zbiva kada Bog kaže „dosta“.

Samo ukorijenjena u stvarnosti vjera raste. A naša je stvarnost ranjiva. To nam otkrivaju rane od trnja na čelu našega Spasitelja. Nemojmo ih izbjegavati. Veliki tjedan prilika je da im se približimo. Bez straha i srama i bez odgode suočimo se sa svojim mukama i ne ostavljajmo za sobom trnje koje peče. Od svojih jada, od modrica na tijelu naše nade, polomljenog poštovanja, pogažene ljubavi, od svojih strahova, slabosti i boli složimo jedan stručak koji će razumjeti Onaj koji nas poziva da i iz naših tragova raste cvijeće svetosti.

Svjedoci smo pogubnosti mržnje koja gazi ljudsko dostojanstvo i u našoj sredini, samo bez sirena i reflektora. U našim domovima i na ulicama također teku suze zbog rastanaka, laži, podlih udaraca, verbalnih napada i nasilja. Najgore je kada se ljudi na zlo naviknu i prihvate ga kao nešto uobičajeno, što se nazire i u evanđelju pete korizmene nedjelje. I tu se radi o jednoj sredini u kojoj ljudi uzimaju kamenje u ruke i prijete ubojstvom, s naumom da izazovu i optuže Boga.

Znaju li se ljudi još, unatoč aktualnim krizama i prijetnjama, radovati. Je li radost samo za povlaštene ili kao plod Duha Svetoga vrijedi za sve sinove i kćeri Božje? U tom kontekstu nezaboravna je anegdota u kojoj istaknuti jezikoslovac pita svoje studente zašto su kajkavci bolji ljudi od čakavaca i štokavaca: „Jer se znaju kaj-ati!“ Kao u svakoj dobroj, i u ovoj šali ima zere istine koja nagoviješta uzrok radosti u Isusovoj prispodobi o bolnoj drami jedne obitelji o kojoj nam govori nedjeljno evanđelje.

U Isusovoj prispodobi o neplodnoj smokvi nema ništa nesvakidašnje. Vlasnik je želi posjeći, no vinogradar traži još jednu šansu. Međutim sa šansom nešto treba poduzeti, stoga će radnik smokvu okopati i pognojiti, dakle preuzima odgovornost u svoje ruke. Isto predstoji i našem obraćenju. I mi trebamo uzeti svoje živote u svoje ruke, a prestati jadikovati i prebacivati krivnju. Trebamo raditi na sebi, a ne neodlučnost imenovati sudbinom, kolebljivost Božjom voljom, lijenost nepovoljnim uvjetima itd. Sve su to izgovori kojima se niječu šanse, a očekuju čuda.

Zanimljivo je kako je Petru tek sjena oblaka otvorila oči. Nije svaka neprilika postavljena da nas uništi, neke su tu da nas usmjere na Božju riječ i otkriju snagu njegova poziva - da ne gubimo tlo pod nogama, nego se spustimo bliže jedni drugima i zemlji koja nas treba. U tom duhu, probudimo Petra, tu stijenu u sebi, odvažimo se zauzeti za ono lijepo što sanjamo i budimo vjerodostojni svjedoci Božjega Sina koji je prolazio ovom zemljom noseći križ i čineći dobro.

U vremenu pretrpanom „online“ duhovnošću iz koje se eliminira riječ pobožnost, jer zvuči staromodno, i gube se pučki molitvenici naših baka jer u njima nije ništa proizvoljno, moramo biti oprezni. Molitva nije proizvoljnost, ono što nama paše, nego je to život okrenut Bogu, a naš Bog ne ide u šetnju, nego nositi križ!

Pobrkan redoslijed stvari i trčanje pred rudo, to su prve posljedice manjka komunikacije s Bogom. Umjesto da se tu rađaju ideje i planovi, tu se najčešće završavaju nakon što se izjalove na svjetovnom planu. Vjernik zato postavlja pitanja, najprije u molitvenom susretu Bogom, a tek onda debatira sa svijetom iznoseći jasne argumente, ne zvučne, a izlizane kritike.

Mjera za veličinu ljubavi zove se oprost, a za snagu milosrđe. Divno to zvuči! Samo budimo oprezni u procjeni i ozbiljni u poimanju što to točno znači kako ne bismo prekardašili granice. Da, ljubav ima i granicu. Zove se dostojanstvo.

Ključno je shvatiti da se plaća u najvrjednijoj, nebeskoj valuti može zaslužiti jedino besplatnim, neproračunatim davanjem.