Dragi čitatelji, u naponu svojih snaga ne zaboravljajmo odakle nam ta snaga. Sjetimo se kako krv kola u našim žilama ne pitajući nas ništa, a kad se samo malo porežemo, odmah jaučemo svjesni ljudske krhkosti. Što je čovjek? Ništa nemamo bez milosti Božje, a s Božjom milošću imamo sve što trebamo da sveto živimo i skupa s Marijom molimo za milost da postanemo dostojni obećanja Kristovih.

Razmišljam kako se osjećaju ljudi u mojoj blizini. Kako se Bog osjeća u mom domu, u našim obiteljima, u našoj Crkvi? Osjeća li se zapostavljeno? Je li mu dosadno? Je li ljudima on postao naporan?

Nema Isus ništa protiv bogatih i uspješnih ljudi, ali ima sve protiv nepravde, protiv pokvarenih motiva, protiv sebičnih nakana i proračunatosti, protiv onih koji se žele domoći svoga uspjeha, slave i bogatstva preko tuđih leđa, gazeći malene, varajući poštene, iskorištavajući dobre, manipulirajući iskrenima. Tu se radi o nepravdi prema Božjim miljenicima, prema „najmanjima što vjeruju“. To Gospodina pogađa, zato on oštro i odrješito govori o sablazni kao o manifestaciji zla i najgorem obliku povrede Božje milosrdne ljubavi.

Svi smo mi mali u ovom svijetu, a najveći među nama ne nalaze se pod reflektorima, nego u zagrljaju Božjem. Ne dobivaju aplauze, ne pate za pohvalama, njihova imena ne pišu na naslovnicama. Oni se često zovu mama, baka, tata, deda, brat, sestra, susjed, učitelj, župnik... Kako god čovjek bio slab ili nabildan, uvažen ili umišljen ili ponižen, neuk ili načitan, bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, svaki je čovjek nečije dijete, brat ili sestra, nečiji otac ili majka, prijatelj, susjed, učenik, učitelj... Na kraju sva druga pitanja postanu manje važna ili potpuno nebitna. Zadnje pitanje upravo je to tko je čovjek.

Raskrižja ne postoje zato da bismo pobjegli od teške svakodnevice u neka fantastična okružja koja realnost života nisu dotakla. Križanja u životu postoje zato da u njima čeličimo odlučnost. Danas se cestovna raskrižja zamjenjuju praktičnijim kružnim tokovima. Ljudi isto čine na životnim putovima zamjenjujući križanje koje upućuje na drugoga kružnim tokom koji se vrti oko sebe.

Nije uzaludna poslovica da hrast zbog vihora pušta dublje korijenje. Ponekad su i teškoće dar koji osnažuje i osposobljava za daljnje borbe.
Takvi su Božji ljudi. Oni koji ga ljube i koji ga traže. S njima Bog „surađuje na dobro“, s njima čini čuda. Zato uvijek tražimo Boga i budimo zajedno u ovom svijetu njegova ljepota, njegova vrijednost, njegovo čudo!

Hoćemo li ove godine uopće poći u Ludbreg na hodočašće ili ćemo naći neki izgovor da umirimo svoju savjest? Trebalo bi nas nešto kopkati u savjesti i natjerati da pođemo i pokažemo da je i nama stalo, da smo zahvalni za ljubav Božju, da smo svjesni kako ovisimo o njegovoj milosti, da nam savjesti ne drijemaju, nego smo se spremni odricati i tražiti oproštenje. Trebali bismo poći da možemo doći pred njega znajući da smo se borili protiv svojih slabosti i dali sve od sebe u borbi za svoje čiste savjesti, za svoje duše, za duše svoje braće i sestara, da smo i njima pomagali u tome, a ne otežavali. Trebali bismo poći moliti za njihov i naš miran san na ovom svijetu i naš zajednički sretan put u vječni mir.

U ulomku evanđelja 21. nedjelje kroz godinu otkrivamo da Isus nije htio ići tragom sile, iako nitko moćniji od njega nije svijetom hodao. Njegov put spasenja, pravi, vjernički put koji vodi u život bazira se na dragovoljnosti.

Na pragu Velike Gospe razmatramo veličinu Božje ljubavi jer nije dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila njegova utjelovljenog Sina, začetnika svakog života, ona koja je putokaz nade i utjehe putničkom narodu (II. vatikanski sabor, predslovlje Uznesenja).
Putokaz nade i utjehe, tako potrebne čovjeku! Pitamo se gdje danas nju možemo naći. Znamo da je uznesena na nebo, tako nas uči Crkva. Znamo da se nije nikada čulo da bi ona ikoga zapustila tko se njezinoj zaštiti utekao, njezinu pomoć zatražio, njezin zagovor zaprosio, tako nas uče naši preci koji su tu molitvu zavoljeli uvjerivši se u njezinu istinitost. Ali gdje danas Mariju susresti?

Isus je ljude svog vremena opominjao zbog mrmljanja. To vrijedi i za naša zanovijetanja. Ne trebamo u svemu tražiti povod za prepirke, u svemu gledati negativnosti, u svakoj situaciji svoju vjeru sami podvrgavati mučenju. Dajmo se poučiti Duhu Božje riječi koja nam ove nedjelje kaže: „Tko vjeruje, ima život vječni.“ Imajmo malo vjere u našega Gospodina koji nije neki odsutni i nezainteresirani vladar, nego je „kruh života“, „kruh živi koji je s neba sišao“ i silazi da nam da „tijelo“ svoje, i svoje oči, svoj pogled na život i svijet, da bismo živjeli, da bismo se mogli životu i u životu radovati.