Koliko Sveta Obitelj koju slavimo može biti uzor današnjem čovjeku čiji „snovi“ nisu prostor susreta s Bogom, već su ispunjeni maštanjem o blagostanju, o ostvarivanju sebičnih želja koje mogu ići i do nijekanja postojanja onome koji već ima život, koji je Život. Dok slavimo rođenje Boga u ovome svijetu, ne možemo zatvarati oči za tolike kojima je rođenje uskraćeno jer nam remete naše „snove“ i planove. Neka nam svima Sveta Obitelj podari hrabrosti i odlučnosti u borbi za svaki život, a najviše one ugrožene herodovskim mentalitetom današnjeg vremena.
 

Postanimo zapaljene svjetiljke koje će osvjetljavati Očevu kuću, ovaj svijet i vrijeme u kojem živimo i koje je nebeski Otac povjerio upravo nama da njim upravljamo. Obasjani božićnim svjetlom  uočit ćemo potrebe bližnjih, njihove muke i nevolje, te ćemo u Utjelovljenoj Riječi Božjoj tražiti rješenja. Svjetleći o ovom Božiću zagledani u novorođenog Isusa recimo s pouzdanjem i predanjem u njegovu volju svoj „da“ da bi se i po nama dogodilo njegovo utjelovljenje, novi početak za nas, a po nama i za ovaj naš svijet.

Ako smo od prošlog Božića, pritisnuti teretima svagdanjeg života, zaboravili na radost koju nam „Emanuel - Bog s nama“ donosi, krajnje je vrijeme da se prisjetimo, priključimo iščekivanju Crkve. Došašće je vrijeme koje nas želi ohrabriti za naš život jer Bog nam je blizu. Izaija tako kaže:"Pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci" (Iz 35,10).
Ivan Krstitelj nam pokazuje što valja činiti, kojim putem valja ići, jer nekad se čini da samo pokušavamo upoznati Isusa i njegovu volju, čitamo knjige o njemu, ali ne odlazimo k Njemu. Govorimo o Njemu, ali ne i Njemu. Ivan nas ohrabruje da idemo Isusu sa svim pitanjima, da ga upoznamo i spoznamo u njegovom Evanđelju, u sakramentima, u živoj zajednici Crkve, u djelotvornoj ljubavi caritasa, u radosti osobe koja se povjerava Bogu i u Njega uzda.
 

Ovo vrijeme došašća prigoda je da svatko u svom životu prepozna prepreke Isusovom dolasku. Što me to odvlači od Boga, čemu i kome darujem svoje vrijeme, koje me to brige zaokupljaju, za čime čezne moje srce? Hoću li ovoga došašća naći vremena za Boga, poći na koju zornicu, ispovijediti se, čitati i razmatrati Riječ Božju, dozvoliti da Gospodin progovori mome srcu? Hoće li osim svečanijeg stola, odjela i ukrašena doma Gospodin pronaći mjesta u mome srcu, u međusobnom poštovanju i ljubavi koje iskazujemo našim bližnjima, starima, nemoćnima, roditeljima, supružnicima, našoj djeci? Hoće li spomendan Njegovog rođenja u Betlehemu promijeniti odnose na našem radnom mjestu, susjedstvu, župi ili državi?

Pitanje koje si svaki vjernik treba postaviti na početku ovog došašća je hoću li prepoznati Isusa i biti prepoznat kao Njegov, u trenutku njegovog drugog dolaska na zemlju? Kako bismo na to bili spremni važno je vježbati oči svoje duše za prepoznavanje svakodnevnih Kristovih dolazaka. A dolazi nam u Crkvi, u sakramentima, u Bibliji, u našim bližnjima, supruzima, starcima i djeci, rođenima i nerođenima, prijateljima i neprijateljima, u slabima, siromašnima, bolesnima, progonjenima, izbjeglicama, migrantima, našim poslodavcima i zaposlenicima…
Uzaludna je naša proslava Božića i očekivanje njegovog konačnog dolaska, ako u svom vremenu i prostoru nismo spremni za susret s Kristom. Moramo biti budni i pripravni da nam se ne bi dogodilo da ga ne prepoznamo kao i njegovi povijesni suvremenici „k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). A tada neće ni On prepoznati nas.  

Na svetkovinu Krista Kralja za našu Varaždinsku biskupiju započinje jedno novo razdoblje ređenjem trećega po redu varaždinskog biskupa mons. Bože Radoša. Novom biskupu želimo da prepoznajući u Kristu Kralja svega Stvorenja sve vjernike povede prepoznavanju jedinog spasitelja svijeta u čiju se pravednost trebamo pouzdati i po čijem ćemo se milosrđu spasiti.

Postojanost je trajna vjernost Gospodinu u vjeri, ufanju i ljubavi. Ona je vjernost Gospodinu u okolnostima rata i mira, i u okolnostima potresa, gladi i pošasti, i kad nema potresa, gladi i pošasti, i kad nas ljudi hvale zbog naše vjernosti Gospodinu, ali i kad nas zbog toga mrze i progone. U raznim krajevima svijeta kršćani su i danas progonjeni i ubijani zbog svoje vjere u Krista. Iz ove naše perspektive gotovo nam je nevjerojatno da sloboda vjerospovijesti nije zagarantirana svim ljudima današnjice.
Iako nam u našim okolnostima nije ugrožen tjelesni život, postojanost u vjeri itekako nam je potrebna kako bismo odoljeli iskušenjima suvremenog svijeta da zanemarimo ono jedino neprolazno što imamo, a to je duša. Nije lako biti postojan, no Isus nam poručuje: „Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ (Lk 21, 18 – 19)

Nevjera u uskrsnuće može izazvati čudne logične konstrukcije i opravdati sve izbore. Vjerovati u Boga, a ne vjerovati u uskrsnuće značilo bi da je Bog čovjeka, osudio na vječnu smrt, na grob. Vjera u Isusovo uskrsnuće povezana je sa spoznajom o svetosti ljudskog života. Koliki „saduceji“ našega vremena ispovjedaju vjeru u Boga, a istovremeno opravdavaju pobačaj, eutanaziju, eugeniku…

Mnoga se tumačenja ovog evanđeoskog teksta zaustavljaju na tom Isusovom pogledu na Zakeja. U tom pogledu Zakej pronalazi snagu za obraćenje za promjenu vlastitog života. Pogled je to koji dopire do srži, do njegovog bitka, do one zamisli koju Bog ima sa svakim svojim stvorenjem koje Bog naziva dobrim. U Isusovom pogledu Zakej susreće drugačiji pogled od svih onih koji ga okružuju. Isus ga gleda kao Bog koji mu je darovao život iz ljubavi kao što ćemo čuti u prvom čitanju iz knjige mudrosti: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu.“ (Mudr 11, 23 – 26) U Isusovom pogledu Zakej prepoznaje iskonski Božji plan za Njega i spremno odgovara na taj plan potpunim zaokretom svog života.

Dok preispitujemo svoj molitveni stav i odnos prema Bogu važno je biti svjestan svoje malenosti i prolaznosti. Zaokupljeni mnogim svakodnevnim aktivnostima i životnim planovima mogli bismo lako pomisliti kako njihovo ostvarenje ovisi samo o nama i našoj zauzetosti. Kako će bez naše aktivnosti i zauzetosti u nekim poslovima izostati dobar rezultat. Kako bez nas neće biti ostvareno ovo ili ono. A dovoljno je postati svjestan kako smo prolazni i kako u jednom trenutku svi naši planovi i nastojanja mogu završiti te da je sve što radimo itekako ovisno o Božjoj milosti. Naš je život u Božjim rukama i ništa nećemo ostvariti bez Njegove podrške.