S prizorima svega što će vjernike zadesiti zbog Isusova imena, otvaraju se mnoga pitanja. Jesu li to naši dani? Osjećamo li u svojem vremenu kako djelovanje Božjeg i čovjekovog protivnika nije igra, da je zlo jako i nije zabavno, iako se često tako šarlatanski predstavlja? Ako osjećamo, jesmo li se dali zastrašiti? Ako ne, jesmo li se dali zavesti učenjima koja promoviraju bezbrižan život? Zar su tako ružna i teška iskustva nužna da bismo svjedočili? Kako to netko može biti ubijen, a da mu ni vlas s glave ne propadne? Kako to Isus misli?

Sv. Irenej rekao je da je slava Božja živi čovjek. Nikakva smrt niti ikoja druga sila ne može biti dokaz o postojanju vječnoga života, nego jedino živi čovjek koji vjeruje u Isusa, koji svojim životom Boga proslavlja. Boga koji je život stvorio i ne može protiv života, ne može protiv sebe.

Ulomak evanđelja prepoznatljiv po Zakeju, čovjeku koji je silno želio vidjeti tko je Isus, približava nas svetkovini Svih svetih – onih koji gledaju Božje lice. Ne samo ova nedjelja, nego sav ljudski život uvodi nas u tu tako dragu proslavu svetosti. Iz iskustva molitve i susretanja s Božjom riječi te iz iskustva ljubavi smijemo reći da je Božja najveća želja čovjekova svetost. Svatko tko voli, čezne biti blizu voljenoga. Zato je najljepšu, upravo svetu želju imao Zakej: vidjeti Isusa. Budući da to nije mogao jer bio je nizak, popeo se na drvo. Kada ga je Isus ugledao, rekao mu je znakovito: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“

Naše Nebo – Isus Krist nije tamo gdje se ljudi uzdižu i udaljuju od drugih, nego je tamo gdje su ljudi u njegovo ime složni i odlučni spustiti glavu da drugoga podignu. Na njihovim se obrazima oslikava vedrina neba.

Lako je vjerovati kada je to, riječima sv. Pavla, zgodno. Ali kada postane nezgodno, kada čovjek odluči ostati na tragu istine i poštenja iako mu to neće donijeti u svijetu promaknuće, tu se nalazi čovjek vjere. On ne odustaje ni dok njegovim kalvarijskim koracima još i braća podmeću noge, ni kada ga sustižu zla, gubici i strahovi, krive optužbe i prave žrtve, ni dok nema snage više čekati jer mu je za petama najtužnija ljudska rečenica: „Više nema nade.“ Tu se prepoznaje čovjek koji se ne predaje očaju, nego ustraje. Ne u osjećaju, nego u svjedočanstvu vjere, nade i ljubavi; ne sebične i samodostatne, nego Kristove.

Kažu ljudi da i srce ima pamćenje, i nazvali su ga zahvalnost. Tema je to tjedna u kojem pratimo desetoricu čiji su koraci, pametno, jer znali su kamo trebaju ići, tražili Isusovu pomoć. No samo se jedan sjetio zahvaliti. Ostali su se na van osjećali bolje, ali njihova stvarnost u nutrini ostala je loše.

U zahvalnosti za Božji dar vjere koja se umnaža u našem zajedništvu, odajemo priznanje svakom pojedincu koji u njega premješta bogatstvo svoje čovječnosti. U svjetlu te odanosti, koja ne traži za sebe lovorike, nego veću slavu Božju, tako vjerodostojno zvuče obistinjene riječi prvoga varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja: „Čovjek koji sebe ugradi u vjeru u Boga i ljubav prema bližnjem nikada neće nestati niti biti zaboravljen, već će vječno živjeti. Čovjek koji se žrtvuje za Krista postaje vječan.“

Dok gradimo vlastiti imidž dobrog, uglednog i uzornog vjernika, sjetimo se da Lazar ništa od svega što se u svijetu cijeni nije imao, ali njegova je svetost bila vidljiva. Očitovala se u tome što je imao Božjeg Duha siromaštva i trpljenja. Zajedno s Isusom tu i mi prepoznajemo pokriće za uvjerljiv život na tragu svetosti koji se naslanja na jedinu materijalnu sigurnost koju je On imao u okrilju štalice i u tvrdoći križa.

Ništa veliko u životu ne postoji bez niza sitnica spojenih zajedno. Ključno je to: spojenih zajedno. Poznata je priča kako je otac na samrti okupio sedmoricu sinova. Svakome je dao jedan štap koji je trebalo slomiti. Svi su to s lakoćom uspjeli, no tada je otac štapove zavezao zajedno. Shvatili su poruku i ponosili se očevom mudrošću jer nitko kome su nudili nije uspio njihove štapove slomiti, sve dok jedan čovjek nije razvezao špagu. Tada su shvatili da snaga nije u štapovima, nego u špagi koja ih drži skupa.

S pravom se pitamo zašto dobri nedužni ljudi moraju toliko patiti. Samo ne smijemo na tome stati jer Gospodin nas ne ostavlja bez odgovora, no moramo biti spremni na njegovu ozbiljnost. S obzirom na ozbiljnost pitanja i vremena u kojem živimo, nalaženje odgovora zahtijeva ozbiljnu vjeru.