Biblija je, dakako, zapisana, nema joj se više što nadodati jer je potpuna i cjelovita. Bog je izrekao svoj konačan odgovor u Sinu, dakle Božja je riječ dovršena, ali nije gotova jer Bog ne prestaje govoriti. Duh Sveti ne prestaje nadahnjivati naše misli i riječi, Isus Krist i danas traži dom u našim tijelima i djelima, Otac nebeski ne prestaje nas voljeti, zato i iščekuje naš konačni odgovor na svoju ljubav. Kao što je u Postanku čovjeku povjerio da imenuje stvorenja, slično traži i od nas da imenujemo stvarnost pred svojim očima.

Božji poziv ne odnosi se samo na trenutak smrti, nego zahvaća i naše obaveze i odnose u ovom svijetu, koji jest hladan, pun nerazumnosti, krajnosti, muka i problema, ali i pun prilika da svoje duhovno odijelo učinimo dostojnim Božjih izabranika.

Smijemo li se kao društvo ograditi tvrdeći da nismo mi nikoga udarili, izbacili, ubili? Pohvalno! Ali gdje smo mi bili kada se to dogodilo našoj braći i sestrama? Čime smo se mi bavili? Pretvaranjem da je sve uobičajeno, da smo samo obični, dobri ljudi?

Savjest se pokvari kada se čovjek tako navikne na grijeh da više nema stida, ne osjeća truli zadah grijeha i misli da zlo, da otac laži, uopće ne postoji, da ne čini štetu. Takva je savjest uvijek mirna, nikad ne peče, ne kopka. Jer je umrtvljena.

Sve se vrti oko cijene. No samo jedan pogled na cijenu koju je Krist platio za naše živote pita nas imamo li pravo mrmljati. Posebno u kontekstu one poznate slike u kojoj Isus Oca predstavlja kao vinogradara, a za sebe kaže da je trs. Tu je prispodobu izrekao neposredno prije svoje muke, kada mu je itekako blizak krvav znoj getsemanske noći i žuljevi Velikoga petka. Nađemo li se u napasti gunđanja, dovoljno je stati pred križ. Hoćemo li i tu imati hrabrosti žaliti se na težinu svog služenja? Pogledajmo križ dok se pitamo o vrijednosti svojih napora. Isus nije pitao koliko to košta.

Ljudima je draža slika milosrdnog Boga koji je uvijek nježno nasmijan. Ali Bog je itekako rasrđen kada se čovjek poigrava njegovim milosrđem. Božja ljutnja povezana je s gubitkom poniznosti. Gdje ona izostaje, usađuje se dvoličnost koja unakazuje ljepotu Božjega stvorenja. Negdje sam pročitao zanimljivu misao da su se djeca nekada zastrašivala pričama o zlim babarogama i čudovištima s pet glava, a danas bi im trebalo pričati da se čuvaju ljudi s jednom glavom, a više lica na njoj. Dvoličnost je čudovišna osobina koja Boga ljuti...

Kada se saberu ljudi koji imaju isti cilj, onda taj cilj ima šanse, koja svoju potvrdu nalazi u svjetlu evanđelja 23. nedjelje kroz godinu: „Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“

Treba se vratiti Isusovim riječima: „Hoće li tko...“ Hoćeš li ti prihvatiti Božju volju ili tvrdoglavo tjerati svoju? Hoćeš li na pameti imati samo što je u svijetu atraktivno, ili ima mjesta i za ono što hoće Bog: da u tvojoj volji dozrije odluka da prihvaćaš njegov put. Ako netko neće, OK, „može čitav svijet steći“, može se svim naslovima oboružati, sav komfor što dalje od tvrdoće križa imati. Ali što će biti s njegovim životom dok svi ti naslovi zastare i više ne budu interesantni? A u našem vremenu njihov je rok trajanja od danas do sutra.

O evanđelju za iduću nedjelju već je mnogo puta sve važno rečeno, a ovo nisu vremena za ponavljanje. Ovo su vremena koja traže konkretne odgovore.

Lako je sa znanstvenog stajališta tumačiti kakvi bi naši odnosi trebali biti i što se priliči, a što ne. Ali stajalište srca ima svoje argumente, srce ima snagu koja je razuvjerila i samoga Krista. Riječi koje je on uputio sirotoj majci koja je molila za svoju opsjednutu kćer to potvrđuju: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“