VARAŽDIN, 4. 6. 2018.

---

„Vjera u osoba s invaliditetom“ bila je tema lipanjskog susreta svećenika Varaždinske biskupije, u ponedjeljak 4. lipnja 2018. u Varaždinu.

Na temelju vlastitih iskustava u radu sa osobama s invaliditetom, o temi je najprije govorila gospođa Ivana Peček, dipl. defektolog rehabilitator i dipl. kateheta, vjeroučiteljica u COO „Tomislav Špoljar“, a zatim i vlč. Leonardo Šardi, župni vikar u Sračincu i nositelj pastorala gluhih i gluhoslijepih osoba u Varaždinskoj biskupiji.

Gospođa Peček je na početku izlaganja posvjedočila kako sama ima brata koji je osoba s invaliditetom te je cijeli svoj životni vijek suočena s problemima i poteškoćama na koje nailaze osobe s invaliditetom kao i načinom borbe da nađu svoje mjesto unutar društva, pa i same Crkve.

- Kada govorimo o vjeri i o osobama s invaliditetom, kao najosjetljivijoj populaciji suvremenog društva, koja je nažalost stavljena na marginu društva u kojem su samo zadovoljene neke osnovne egzistencijalne potrebe, puno puta se pitamo je li osobama s invaliditetom teško razumjeti pisanu Božju Riječ te je li im potrebno uopće naviještati Evanđelje i Krista, s obzirom na njihovo biopsihosocijalno funkcioniranje i na njihove sposobnosti. Ako uzmemo i razmatramo Isusovu rečenicu: „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“ (Mt 25, 45) dobit ćemo odgovor da osobe s invaliditetom imaju pravo i moraju živjeti svoj život vjere prema svojim mogućnostima i sposobnostima, te moraju naći svoje mjesto unutar crkvene ili župne zajednice u kojoj žive – rekla je na početku Peček te dodala kako osobe s invaliditetom imaju potrebu razvijati svoju duhovnu dimenziju u kojoj se odražava njihova težnja za komunikacijom i prijateljstvom s Bogom.

- Oni su odraz Kristove pedagogije ljubavi u kojoj je bitno koliko, što i kako se dariva ljubav bližnjima. Svakoj osobi, pa tako i osobi s invaliditetom mora se omogućiti susret s Kristom, jer nas one vraćaju na osnovne temelje kršćanskog života, važnost produbljivanja međuljudskih odnosa, komunikaciju i predstavljaju kamen kušnje za našu evangelizaciju, rekla je Peček.
Govoreći o temi Vjera u osoba s invaliditetom, Peček je najprije u kratkim crtama opisala i objasnila tko su te osobe, a zatim i opisala na koji način funkcioniraju te kako im pristupiti i koje metode rada primjenjivati kod osoba s intelektualnim teškoćama, osobama s autizmom te osobama koje imaju ADHD, budući da njih u našem društvu ima najviše.
 
Svi ljudi, bez obzira na svoje sposobnosti i teškoće imaju pravo biti u Crkvi

Osim toga, svratila je pozornost i na to da svi ljudi, bez obzira na svoje sposobnosti i teškoće imaju pravo biti u Crkvi kako to govori i evanđelist Matej „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20).

- Postavlja se pitanje zašto osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju ponekad nailaze na nerazumijevanje, odbijanje od strane svojih župnika, a ujedno takvim odbijanjem dolazi do izražaja patnja roditelja, koji moraju opet čuti da će njihovo dijete biti izolirano? Djeca s teškoćama mogu naučiti neke bitne sadržaje. Istina je da će njihovo učenje tih sadržaja biti usporeno te će apstraktno mišljenje i zaključivanje biti ispod nivoa ili ga uopće neće biti, ali važno je zapamtiti da oni mogu i žele doživjeti susret s Bogom, žele osjetiti Njegovu prisutnost, što je najviše izraženo kod malenih, poručila je Peček.
 
Pristup je važan

Važna je spremnost vjeroučitelja i svećenika na topao i nježan pristup osobi s invaliditetom ili djetetu s teškoćama, bez ponižavanja ili gađenja.

- Te osobe mogu prihvatiti i živjeti vjeru prema svojim sposobnostima, te primati sakramente. Mogu se uključiti u crkvene zajednice; ministrirati, pjevati u crkvenim zborovima, biti uključene u priredbe i zajedno s osobama bez teškoća izgrađivati Crkvu. Važno se prilagoditi osobi s invaliditetom, a ne tražiti da se ona prilagodi nama. Osobe s invaliditetom nam omogućuju da prihvatimo druge i svoju prirodu. One žive bliže pravim vrijednostima koje mi ponekad i zaboravimo, zaključila je dipl. defektolog rehabilitator i dipl. kateheta Ivana Peček.
 
Pastoral s gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama

U nastavku susreta, o pastoralu s gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama, govorio je vlč. Leonardo Šardi. Prisutnima je najprije rekao kako se u njemu pojavio interes za učenjem znakovnog jezika još u vrijeme kada je bio bogoslov. Nakon svog đakonskog ređenja počeo se sve više povezivati s gluhima iz različitih Udruga koje djeluju na području Varaždinske biskupije te mu je, kao budućem svećenku bilo jasno da gluhima treba prenijeti vjeru, omogućiti im da se ispovijedaju i da dolaze redovito na svetu misu. Danas, zahvaljujući biskupu Mrzljaku, vlč. Šardi završava tečaj za prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika koji je i zakonom priznat i službenim jezikom gluhih i gluhoslijepih osoba.
 
Važna je terminologija – gluhonijemi gotovo ne postoje

Vlč. Šardi upozorio je da je važno naučiti dobru terminologiju, jer reći za gluhu osobu da je „gluhonijema“, to je za nju uvreda. Naime, gluhonijemi gotovo ne postoje.

- Gluhe osobe mogu komunicirati s vama glasom, mogu se glasom smijati, mogu se čuti njihovi jecaji. Zato gluhe osobe nisu nijeme. Najčešće, kad ćete s njima pričati, one će govoriti tako da ih razumijete. Kad razgovaraju u svojim krugovima, neće ispuštati glas jer ga sami ne čuju, pa im je neugodno. Ali, to su dakle gluhe osobe, a ne gluhonijeme, istaknuo je Šardi.
 
Iskustvo pastorala s gluhim i gluhoslijepim osobama

Prikazao je, zatim razlike između gluhih i gluhoslijepih osoba, iznio je neke učestale zablude o njima te podijelio svoje osobno iskustvo pastorala s gluhim i gluhoslijepima.

- U posljednje četiri godine, svjestan sam potrebe vjerskog odgoja gluhih i gluhoslijepih osoba jer su oni, po pitanju vjere, gotovo svi na nuli. Ne poznaju smisao slavlja vjerskih blagdana, ne znaju tijek svete mise, ne znaju osnovne kršćanske molitve, ne poznaju vjersku terminologiju (u znakovnom je ona vrlo siromašna). Postavlja se pitanje s kakvom nadom žive? Ako su se ispovijedali, činili su to pomoću prevoditelja. Kroz cjelokupnu povijest, oni su diskriminirani na svim područjima, pa tako i u vjerskome odgoju, poručio je Šardi te prisutnim kolegama rekao što svaki od njih kao svećenik može učiniti u radu s gluhim i gluhoslijepima.
 
Pastoralna nastojanja u radu s osobama s invaliditetom

Iako je nositelj pastorala gluhih i gluhoslijepih osoba, ali kao onaj tko u vlastitoj obitelji ima brata koji je osoba s invaliditetom te je od malena upoznat s poteškoćama s kojima se te osobe nose, Šardi je progovorio i o ostalim pastoralnim nastojanjima u radu s osobama s invaliditetom.

- U našem nauku govorit ćemo često o zlu pobačaja i o dostojanstvu svake ljudske osobe bez obzira na invaliditet. Ali, u praksi nedostaje prostora i aktivnosti gdje bi upravo osobe s invaliditetom pronašle svoje mjesto u okrilju Crkve. I to ne samo osobe s invaliditetom, već i roditelji, i braća i sestre, i djelatnici u raznim udrugama s osobama s invaliditetom i slično. Divimo se, spremni smo doći u kratki susret s njima, pripremiti im prigodno euharistijsko slavlje, ali oni su potrebni jedne veće brige i blizine. Vrijeme je da se osobe s invaliditetom stavi u središte Crkve i da se i mi, kao Crkva, brinemo za njih. Ako ne svi, onda barem netko, rekao je Šardi dodajući kako je osnivanje zajednica poput „Vjere i svjetla“ dobra praksa uključivanja roditelja i djece s intelektualnim teškoćama u vjerske zajednice. Na taj način jača se vjera i svijest o prihvaćanju kako djece tako i roditelja.
 
Raznolikost pristupa euharistijskome slavlju na duhovskom bdijenju za osobe s invaliditetom

Spomenuo je i kako je, zahvaljujući inicijativi vlč. Tihomira Koseca, u varaždinskoj katedrali ove godine bilo organizirano duhovsko bdijenje za osobe s invaliditetom u kojem je sudjelovalo oko 170 osoba s različitom vrstom invaliditeta te njihove pratnje.

- Na tom susretu bilo je prisutno 40-ak mladih volontera koji su odvojili svoje vrijeme za druženje s osobama s invaliditetom. Na samoj svetoj misi mogla se vidjeti raznolikost pristupa euharistijskome slavlju pa je tako prvo čitanje čitala slijepa osoba na Braillovom pismu, evanđelje je bilo na znakovnom jeziku te je kasnije bilo uprizoreno od strane osoba s intelektualnim teškoćama. Molitvu vjernika čitale su osobe s invaliditetom. Ministrirale su osobe s invaliditetom. Mislim da su u to subotnje prijepodne bili pravi Duhovi u našoj katedrali, poručio je na kraju vlč. Leonardo Šardi izrazivši nadu da će u budućnosti osobe s invaliditetom dobiti širu i primjereniju vjersku brigu kako u Varaždinskoj biskupiji, tako i u cijeloj Crkvi.

Prisutnima se zatim obratio i fra Ivan Široki, nacionalni duhovnik zajednica Vjera i svjetlo, inače župnik u Kloštru Podravskom. Upravo zbog sve većeg broja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, potaknuo je da svaka župa ili barem svaki dekanat ima jedan oblik susreta, kateheze za njih, kako bi prema Isusovim riječim „Pustite malene k meni“ oni bili u centru župne zajednice.

- To je znak naše vjerodostojnosti, jesmo li poslušni Isusu. Ja preporučam ovaj oblik Vjere i svjetla, jer sami roditelji trebaju druge roditelje, čak izvan organiziranih institucionalnih Društava. Govorim o važosti takvih susreta unutar naših župnih zajednica, ne samo da država brine, nego da i Crkva prepoznaje te malene i ima za njih mjesta i da mi imamo koje nedjeljno popodne u godini da sami budemo u kontaktu s takvim osobama, poručio je fra Ivan Široki.

Uslijedila je zajednička rasprava, razmjena mišljenja i iskustava, a varaždinski biskup Josip Mrzljak izrazio je nadu da je ovaj susret bio koristan i dobar za neke nove inicijative i poticaje u radu s osobama s invaliditetom.  
 
 
 
 

---