Apostolski pohod Čileu i Peruu
VATIKAN, 24. 1. 2018.
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 10. siječnja 2018.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ova se audijencija održava na dva povezana mjesta: vi, ovdje na trgu, i skupina bolesne djece koja su u Dvorani. Oni će vidjeti vas i vi ćete vidjeti njih: i tako smo povezani. Pozdravimo djecu u Dvorani: bolje je tako, da ne budu na ovoj hladnoći i zato su tamo.
Vratio sam se prije dva dana s apostolskog putovanja u Čile i Peru. Pljesak za Čile i Peru! Dva dobra naroda, baš dobra... Zahvaljujem Gospodinu jer je sve prošlo dobro: imao sam priliku susresti Božji narod na putu u tim krajevima – čak i oni koji nisu na putu, malo su zastali... ali to je dobar narod – i potaknuti društveni razvoj tih zemalja. Ponavljam svoju zahvalnost građanskim vlastima i braći biskupima koji su me tako brižno i velikodušno primili; kao i svim suradnicima i volonterima. Zamislite, u svakoj od dviju zemalja bilo je više od 20 000 volontera: 20 tisuća i više u Čileu, 20 tisuća u Peruu. Dobri ljudi: većinom mladi.
Mojem dolasku u Čile prethodilo je više prosvjeda, zbog različitih razloga, kao što ste čitali u novinama. I to je geslo mojeg posjeta: „Mi paziti doy – Mir vam svoj dajem", učinilo još aktualnijim i življim. To su Isusove riječi upućene učenicima, koje ponavljamo na svakoj misi: dar mira, koji samo umrli i uskrsli Isus može dati onome tko u Nj vjeruje. Ne samo da svaki od nas treba mir, već ga treba i svijet, danas, u ovom trećem svjetskom ratu u dijelovima... Molim vas, molite za mir!
Na susretu s predstavnicima političkih i građanskih vlasti te zemlje ohrabrilo sam Čile na njegovu putu demokracije kao prostoru zajedničkog susreta kadrog obuhvatiti u sebi raznolikost; u tu svrhu pokazao sam kao metodu put slušanja: osobito slušanje siromašnih, mladih i starijih, migranata, kao i slušanje Zemlje.
Na prvoj euharistiji, slavljenoj za mir i pravdu, odzvanjala su, posebno, blaženstva: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!" (Mt 5, 9). To blaženstvo valja svjedočiti stilom blizine, bliskosti i dijeljenja, jačajući tako, Kristovom milošću, zajednicu Crkve i društvo u cjelini.
U ovome stilu blizine geste su važnije od riječi, a važna gesta koju sam imao priliku učiniti bio je posjet ženskom zatvor u Santiagu: lica tih žena, od kojih su mnoge mlade majke, s njihovim malenima u naručju, izražavaju unatoč svemu veliku nadu. Potaknuo sam ih da traže, od sebe samih i od institucija, ozbiljni hod pripreme za reintegraciju, kao horizont koji daje smisao kazni koju svakodnevno izdržavaju. Ne možemo zamisliti zatvor, bilo koji zatvor, bez ove dimenzije reintegracije, jer ako ne postoji nada u socijalnu reintegraciju, zatvor je beskrajno mučenje. S druge strane, kada netko radi na ponovnom uključivanju – i osuđenici na doživotne kazne mogu se reintegrirati – kroz rad u zatvoru do rada u društvu, otvara se dijalog. Ali zatvor mora uvijek imati tu dimenziju reintegracije, uvijek.
Sa svećenicima i Bogu posvećenim osobama i s čileanskim biskupima, doživio sam dva vrlo intenzivna susreta, koja je još plodonosnijima učinila zajednička bol zbog nekih rana koje pogađaju Crkvu u toj zemlji. Osobito sam učvrstio svoju braću u odbacivanju bilo kakvog kompromisa sa seksualnim zlostavljanjem maloljetnika i istodobno u vjeri u Boga koji ovom teškom kušnjom čisti i obnavlja svoje služitelje.
Druge dvije mise u Čileu slavljene su na jugu odnosno sjeveru zemlje. Ona na jugu, u Araucaníji, kraju u kojem žive Mapuche indijanci, pretvorila je drame i muke ovog naroda u radost. S mise je upućen apel za mir koji će biti sklad različitosti i za odbacivanje svakog nasilja. Misa na sjeveru, u Iquiqueu, između oceana i pustinje, bio je himan susreta među narodima, koji se izražava na jedinstven način u pučkoj pobožnosti.
Susreti s mladima i na Katoličkom sveučilištu u Čileu odgovorili su na ključni izazov pružanja velikog smisla životu novih naraštaja. Mladima sam ostavio programske riječi svetog Alberta Hurtado: „Što bi Krist učinio na mom mjestu?" Na Sveučilištu sam predložio model cjelovite formacije, koji pretače katolički identitet u sposobnost sudjelovanja u izgrađivanju ujedinjenih i pluralnih društava, gdje se sukobe ne prikriva, već se njima upravlja dijalogom. Uvijek ima sukoba: pa i kod kuće; uvijek ih ima. Ali loše rješavanje sukoba još je gore. Ne smijemo sakrivati sukobe pod krevet: na sukobe koji se javljaju treba odgovoriti i rješavati ih dijalogom. Sjetite se malih sukoba koje zasigurno imate u svome domu: ne smijete ih sakrivati, već se s njima suočiti. Nađite malo vremena da razgovarate o tome: sukob se rješava tako, dijalogom.
U Peruu geslo pohoda je glasilo: „Unidos por la esperanza - Ujedinjeni nadom". Ujedinjeni ne u besplodnoj jednoličnosti, svi jednaki: to nije jedinstvo; već u svem bogatstvu razlika koje baštinimo od povijesti i kulture. To je na simboličan način potvrdio susret s narodima peruanske Amazone, kojim je ujedno označen početak hoda panamazonske sinode koja je sazvana za listopad 2019. godine, kao i susreti s narodom Puerto Maldonado i s djecom Dječjeg doma „Mali princ". Zajedno smo rekli „ne" ekonomskoj kolonizaciji i ideološkoj kolonizaciji.
Obraćajući se političkim i građanskim vlastima Perua, pohvalio sam okolišnu, kulturnu i duhovnu baštinu te zemlje i usredotočio se na dvije stvarnosti koje joj predstavljaju najozbiljniju prijetnju: ekološko-socijalno srozavanje (degradacija) i korupcija. Ne znam jeste li ovdje čuli da se govori o korupciji... ne znam... Nema je samo u onim krajevima: ima je i ovdje i opasnija je od gripe! Prodire i uništava srca. Korupcija uništava srca. Molimo vas, recite „ne" korupciji. Napomenuo sam isto tako da nitko nije oslobođen od odgovornosti pred ovim dvjema ranama i da su svi pozvani boriti se protiv njih.
Prvu javnu misu u Peruu slavio sam na obali oceana, u blizini grada Trujilla, koji je prošle godine poharala oluja nazvana "Niño costiero" teško pogodivši tamošnje stanovništvo. Ohrabrio sam ih da reagiraju na tu, ali i na druge oluje poput kriminalnog podzemlja, nedostatka obrazovanja, posla i sigurnog stana. U Trujilu sam također susreo svećenike i Bogu posvećene osoba sa sjevera Perua, podijelivši s njima radost poziva i poslanja kao i odgovornost zajedništva u Crkvi. Pozvao sam ih da budu bogati u sjećanju i vjerni svojim korijenima. Među tim korijenima nalazi se pučka pobožnost prema Djevici Mariji. U Trujillu je također održana marijanska proslava na kojoj sam okrunio Djevicu od Vrata, proglasivši je „Majkom milosrđa i nade".
Posljednji dan putovanja, prošle nedjelje, održan je u Limi, sa snažnim duhovnim i crkvenim naglaskom. U najpoznatijem peruanskom svetištu, gdje se čuva slika Kristova raspeća zvana „Señor de los Milagros", susreo sam 500-injak klauzurnih redovnica, kontemplativnog života: prava „pluća" vjere i molitve za Crkvu i za čitavo društvo. U katedrali sam obavio posebni molitveni čin u kojem sam se utjecao zagovoru peruanskih svetih, nakon čega je uslijedio susret s biskupima te zemlje, kojima sam predložio uzorni lik svetog Turibija iz Mogroveja. Mladima Peruancima također sam pokazao svece kao muškarce i žene koji nisu gubili vrijeme na „dotjerivanje" svoga lika, nego su slijedili Krista koji ih je gledao s nadom. Kao i uvijek, Isusova riječ daje puni smisao svemu, pa je tako i u Evanđelju posljednjeg euharistijskog slavlja bila sažeta Božja poruka njegovu narodu u Čileu i Peruu: „Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mk 1, 15). Tako – kao da je govorio Gospodin – primit ćete mir koji vam ja dajem i bit ćete ujedinjeni u nadi. Ovo je više-manje sažetak ovog putovanja. Molimo se za ta dva sestrinska naroda, Čile i Peru, jer ih Gospodin blagoslivlja.
Izvor: ika.hr
