VATIKAN, 21. 10. 2020.

---

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 21. listopada 2020.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas smo zbog koronavirusa morali uvesti male promjene u način održavanja ove audijencije. Odvojeni ste, također zaštitnom maskom, a ja sam ovdje, pomalo udaljen od vas i ne mogu činiti ono što uvijek činim, a to je približiti vam se, jer dogodi se da svaki put kad se približim vi svi nahrupite te se gubi potrebna distanca i za vas postoji opasnost od zaraze. Žao mi je što je tako, ali to je zbog vaše sigurnosti. Umjesto da vam se približim i rukujemo se i pozdravimo, pozdravljamo se ovako, izdaljega, ali znajte da sam vam srcem blizu. Nadam se da razumijete zašto to činim. Nadalje, dok su čitači čitali biblijski odlomak, privukao mi je pažnju onaj dječak ili djevojčica koji su plakali. I vidio sam majku kako mazi i doji dijete i pomislio sam: „tako i Bog čini s nama, kao ta majka“. S kolikom je samo nježnošću njihala dijete, dojila ga. Prekrasne su to slike! A kad se to dogodi u crkvi, kada neko dijete zaplače, evo majke s njezinom nježnošću, kao danas, s nježnošću majke koja je simbol Božje nježnosti s nama. Nikad nemojte ušutkavati dijete koje plače u crkvi, nikada, jer je to glas koji privlači Božju nježnost. Hvala ti [majko] na tvom svjedočanstvu.

Dovršavamo danas kateheze o molitvi psalama. Prije svega, primjećujemo da se u psalmima često pojavljuje jedan negativan lik, lik „bezbožnika“, odnosno onoga ili one koji živi kao da Bog ne postoji. To je osoba koja nema nikakvog doticaja s transcendentnim, neobuzdana u svojoj nadmenosti, osoba koja se ne boji osude zbog toga što misli i čini.

To je razlog zašto Psaltir predstavlja molitvu kao temeljnu stvarnost života. Upućivanje na apsolutno i transcendentno – što učitelji askeze nazivaju „svetim Božjim strahom“ – ono je što nas čini ljudima u punini, to je granica koja nas spašava od nas samih, sprečavajući nas da na predatorski i proždrljiv način navalimo na ovaj život. Molitva je spas ljudskog bića.

Postoji, svakako, i lažna molitva, moli se samo zato da bi nam se drugi divili. Onaj ili oni koji idu na misu samo da pokažu da su katolici ili da pokažu najnoviju robu koju su kupili ili da ostave dobar dojam u društvu – u toj molitvi si je gnijezdo svila laž. Isus je u vezi s tim dao snažnu opomenu (usp. Mt 6, 5-6; Lk 9, 14). Ali kad se istinski duh molitve iskreno prihvati i siđe u srce, tada nam ona pomaže da svojim duhom proničemo stvarnost samim Božjim očima.

Kad se molimo, sve dobiva „na težini“. To je zanimljivo u molitvi: možda započinjemo s nečim naizgled neznatnim, ali u molitvi ta stvar zadobiva na važnosti, dobiva na težini, kao da je Bog uzima u ruku i preoblikuje je. Najgore služenje koje se može pružiti Bogu, a i čovjeku, jest moliti umorno i bezvoljno, po navici. Moliti kao papige. Ne, to ne, moli se srcem. Molitva je središte života. Ako postoji molitva, brat, sestra, pa čak i neprijatelj također postaju važni. Ima jedna drevna izreka prvih kršćanskih monaha koja ovako kaže: „Blago monahu koji, nakon Boga, sve ljude promatra kao Boga“ (Evagrije Pontski, Traktat o molitvi, br. 123). Tko se klanja Bogu, voli njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića.

Zato molitva nije umirujuće sredstvo za ublažavanje životnih tjeskoba; odnosno, u svakom slučaju, takva molitva sigurno nije kršćanska. Molitva, radije, u svakome od nas jača duh odgovornosti. Jasno to vidimo u molitvi Očenaš, kojoj je Isus poučio svoje učenike.
 

---