Papina kateheza srijedom: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“
VATIKAN, 29. 4. 2020.
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 29. travnja 2020.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnjom audijencijom zaključujemo ciklus posvećen evanđeoskim blaženstvima. Kao što smo imali priliku čuti u posljednjem se razglašava eshatološku radost progonjenih zbog pravednosti.
Ovo blaženstvo naviješta istu sreću kao i prvo: Kraljevstvo nebesko pripada progonjenima jednako kao i siromašnima duhom; tako razumijemo da smo stigli do kraja puta koji tvori jednu cjelinu i sačinjenog od prethodnih navještaja.
Siromaštvo u duhu, plač, krotkost, žeđ za svetošću, milosrđe, čišćenje srca i djela mira mogu dovesti do progona poradi Krista, ali taj je progon u konačnici uzrokom radosti i velike nagrade na nebu. Put blaženstava je pashalni put koji vodi od življenja po svijetu do življenja po Bogu, od života koji se vodi tijelom – to jest sebičnošću – do života kojim ravna Duh.
Svijet, sa svojim idolima, svojim kompromisima i svojim prioritetima, ne može odobriti ovu vrstu postojanja. „Strukture grijeha“, [1] koje su često plod ljudskog duha, oprečne Duhu istine kojega svijet ne može primiti (usp. Iv 14, 17), naprosto moraju odbaciti siromaštvo ili krotkost ili čistoću te proglasiti život po evanđelju zabludom i problemom, dakle nečim što treba marginalizirati. Tako misli svijet: „To su idealisti ili fanatici…“. Tako oni misle.
Ako svijet živi u službi novca, svaki onaj tko pokaže da se može postići puninu života kroz darivanje i odricanje postaje smetnja za sustav gramzivosti. Ta riječ „smetnja“ je ključna, jer jedino kršćansko svjedočanstvo, koje mnogim ljudima čini toliko dobra jer ga se drže, smeta onima koji imaju svjetovni duh. Oni to doživljavaju kao prijekor. Kad se vidi svetost i na vidjelo izlazi život Božje djece u toj ljepoti postoji nešto budi nelagodu i što zahtijeva od pojedinca da zauzme stav: ili će pristati preispitati svoj život i otvoriti se dobru ili će odbaciti to svjetlo i srce će mu otvrdnuti čak toliko da će joj se suprotstavljati i žestoko se na nju obrušiti (usp. Mudr 2, 14-15). Zanimljivo je, privlači pažnju vidjeti kako u progonu mučenikâ neprijateljstvo raste sve do žestokoga gnjeva. Dovoljno je vidjeti progone europskih diktatura iz prošlog stoljeća: išlo se dotle da su se žestoko obrušile protiv kršćana, protiv kršćanskog svjedočenja i protiv herojstva kršćana.
Ali to pokazuje da je drama progona ujedno mjesto oslobođenja od podložnosti uspjehu, častohleplju i kompromisima svijeta. Čemu se raduje onaj tko je odbačen od svijeta poradi Krista? Raduje se što je pronašao nešto što vrijedi više od čitavoga svijeta. Naime, „što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?“ (Mk 8, 36). Koje li koristi od toga?
Bolno je posjetiti da u ovome času ima mnogo kršćana koji trpe progone u raznim dijelovima svijeta i moramo se nadati i moliti da njihovoj nevolji što prije dođe kraj. Mnogo ih je: današnji su mučenici brojniji od mučenika iz prvih stoljeća. Izražavamo svoju blizinu toj braći i sestrama: jedno smo tijelo, a ti kršćani su okrvavljeni udovi Kristova tijela koje je Crkva.
Ali moramo isto tako paziti da ovo blaženstvo ne tumačimo na način da sebe proglašavamo žrtvom ili sažalijevamo same sebe. Naime, prezir prema ljudima nije uvijek istoznačnica za progon: samo malo iza toga Isus kaže da su kršćani „sol zemlje“ i upozorava na opasnost od „gubljenja ukusa“, u protivnom sol „nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“ (Mt 5, 13). Postoji, dakle, prezir za koji smo mi snosimo krivnju kad izgubimo okus Krista i Evanđelja.
Moramo biti vjerni poniznom putu blaženstava, jer to je ono što vodi tome da budemo Kristovi, a ne od svijeta. Vrijedi se prisjetiti puta koji je prošao sveti Pavao: kad je mislio da je pravednik zapravo je bio progonitelj, ali kad je otkrio da je progonitelj postao je čovjek ljubavi koji je s veseljem podnosio patnje u progonima koje je pretrpio (usp. Kol 1, 24).
Po isključenosti i progonstvu, ako nam Bog dadne tu milost, postajemo slični Kristu raspetom i, pridružujući nas njegovoj muci, očitovanje su novog života. Taj je život sâm Kristov život, koji za nas ljude i radi našega spasenja „prezren bješe, odbačen od ljudi“ (usp. Iz 53, 3; Dj 8, 30-35). Prihvaćanje njegova Duha može nas dovesti do toga da imamo tako veliku ljubav u srcu da smo spremni dati svoj život za svijet ne pristajući na kompromise s njegovim obmanama i prihvaćajući da ga odbacimo. Kompromisi sa svijetom predstavljaju opasnost: kršćanin je uvijek u napasti da čini kompromise sa svijetom, s duhom svijeta. To – odbacivanje kompromisa i ići putem Isusa Krista – život je Kraljevstva nebeskog, najveća radost, istinsko veselje. U progonima je, usto, uvijek prisutan Isus koji nas prati, prisutan je Isus koja nas tješi i snaga Duha koji nam pomaže ići naprijed. Nemojmo se obeshrabriti kad nas zbog života dosljedna evanđelju ljudi budu progonili: tu je Duh koji nas podupire na tome putu.
____________________________________
[1] Usp. Govor sudionicima radionice „Novi oblici solidarnog bratstva, uključivosti, integracije i inovacije“, 5. veljače 2020. »Idolopoklonstvo novcu, pohlepa, korupcija, sve su to „strukture grijeha“ – kako ih je nazvao Ivan Pavao II. – koje je iznjedrila „globalizacija ravnodušnosti“«.
