Molitva i Presveto Trojstvo (2)
VATIKAN, 17. 3. 2021.
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 17. ožujka 2021.
Draga braćo i sestre dobar dan!
Završavamo danas kateheze o molitvi kao odnosu s Presvetim Trojstvom, na poseban način s Duhom Svetim.
Prvi dar svakoga kršćanskog života jest Duh Sveti. To nije tek jedan od mnogih darova, nego temeljni Dar. Duh je dar koji nam je Isus obećao poslati. Bez Duha nema odnosa s Kristom i s Ocem zato što Duh otvara naše srce Božjoj prisutnosti i privlači ga u onaj “vrtlog” ljubavi koji je samo Božje srce. Mi nismo samo gosti i putnici koji putuju ovom zemljom, nego smo također gosti i putnici u otajstvu Trojstva. Nalik smo Abrahamu koji je jednoga dana, iskazavši u svome šatoru gostoprimstvo trojici putnika, susreo Boga. Ako možemo uistinu zazivati Boga oslovljavajući ga s “Abbà – Oče”, to je zato što u nama prebiva Duh Sveti; On je taj koji nas preobražava u dubini našega bića i daje nam iskusiti dirljivu radost koju rađa spoznaja da nas Bog ljubi kao pravu djecu. Sve duhovno djelovanje u nama prema Bogu izvodi Duh Sveti, taj dar. On djeluje u nama kako bi usmjerio naprijed naš kršćanski život prema Ocu, s Isusom.
U Katekizmu se u vezi s tim kaže: »Svaki put kad počnemo moliti Isusa, Duh Sveti nas pretječe svojom milošću privlačeći nas na put molitve. Budući da nas on uči moliti dozivajući nam u pamet Krista, kako da se ne molimo i Njemu samom? Zato nas Crkva poziva da svaki dan zazivamo Svetoga Duha, napose na početku i na završetku svakog važnog djela« (2670). Eto koje je djelo Duha u nama. On “doziva u pamet” Isusa i uprisutnjuje ga nama – možemo reći da je on naš trinitarni spomen, On je spomen na Boga u nama – čini Isusa prisutnim kako se ne bi sveo na neku ličnost iz prošlosti: odnosno, Duh u našoj svijesti unosi Isusa u sadašnji čas. Kad bi Krist bio samo dalek u vremenu mi bismo bili sami i izgubljeni u svijetu. Dà, spominjemo se Isusa tamo, daleko u vremenu ali ga Duh donosi danas, sada, u ovaj čas u naše srce. U Duhu sve je oživljeno: kršćanima svakog vremena i mjesta otvorena je mogućnost susresti Krista. Otvorena je mogućnost susresti Isusa ne samo kao povijesnu ličnost. To ne: On privlači Krista u naša srca, Duh je taj koji nam pomaže susresti Krista. On nije dalek, Duh je s nama: i dalje podučava svoje učenike preobražavajući njihovo srce, kao što je učinio s Petrom, s Pavlom, s Marijom Magdalenom, sa svim apostolima. Ali zašto je Isus prisutan? Zato što ga Duh unosi u nas.
To je iskustvo koje su doživjeli mnogi molitelji: muškarci i žene koje je Duh Sveti oblikovao prema Kristovu “uzrastu”, u milosrđu, u služenju, u molitvi, u katehezi… Milost je moći susresti takve osobe: osjeti se da u njima kuca drugačiji život, njihov pogled seže “dalje”. Tu ne mislimo samo na redovnike, pustinjake; ima ih i među običnim ljudima, ljudima koji su istkali dugu povijest dijaloga s Bogom, katkad nutarnje borbe, koja čisti vjeru. Ti ponizni svjedoci tražili su Boga u evanđelju, u euharistiji koju su primali i kojoj su se klanjali, u licu brata u teškoći i čuvaju njegovu prisutnost kao tajni plamen zapreten u njihovim grudima.
Prva je zadaća kršćanâ upravo sačuvati živim taj oganj koji je Isus donio na zemlju (usp. Lk 12 49). A koji je to oganj? To je ljubav, Božja ljubav, Duh Sveti. Bez vatre Duha proroštva se gase, tuga potiskuje radost, navika zamjenjuje ljubav, služenje se pretvara u ropstvo. Na um mi pada slika svjetla upaljenog kod svetohraništa gdje se čuva Euharistija. I kad se crkva isprazni i padne noć, i kad je crkva zatvorena, to svjetlo ostaje upaljeno, nastavlja gorjeti: nitko ga ne vidi, a ipak gori pred Gospodinom. Tako je s Duhom u našemu srcu, uvijek je prisutan kao svjetiljka.
U Katekizmu također nalazimo da piše: »Duh Sveti, čije nam pomazanje prožima cijelo biće, unutarnji je Učitelj kršćanske molitve. On je tvorac žive molitvene tradicije. Doista, toliko ima molitvenih putova koliko ima molitelja, ali isti je Duh koji djeluje u svima i sa svima. U zajedništvu Duha Svetoga kršćanska molitva je molitva u Crkvi« (2672). Mnogo nam se puta dogodi da ne molimo, nemamo volje moliti ili ne znamo ili mnogo puta molimo kao papige ustima, ali srce je daleko. To je trenutak kada treba reći Duhu: “Dođi, dođi Duše Sveti, raspali moje srce svojim ognjem. Dođi me naučiti moliti, nauči me gledati oca, gledati Sina. Uputi me koji je put vjere. Nauči me kako ljubiti i prije svega imati isti stav nade”. Valja nam neprestano zazivati Duha kako bi bio prisutan u našim životima.
Duh je, dakle, taj koji ispisuje povijest Crkve i svijeta. Mi smo otvorene stranice, spremne primiti njegov rukopis. U svakome od nas Duh sastavlja originalna djela, jer ne postoji kršćanin koji je potpuno identičan drugom. Na polju svetosti koje se prostire unedogled, jedini Bog, Trojstvo Ljubavi, daje da procvjeta rukovet svjedokâ: svi jednaki po dostojanstvu, ali ujedno jedinstveni u ljepoti koju je Duh htio osloboditi u svakome od onih koje je Božje milosrđe učinilo svojom djecom. Ne zaboravimo, Duh je prisutan, prisutan je u nama. Slušajmo Duha, zazivajmo Duha – to je dar, dar koji nam je Bog dao – i recimo mu: „Duše Sveti, ja ne znam kako izgleda tvoje lice – mi to ne znamo – ali znam da si ti snaga, da si ti svjetlo, da mi možeš pomoći ići naprijed i naučiti me kako moliti. Dođi Duše Sveti“. Baš je lijepa ta molitva: „Dođi, Duše Sveti“.
