Moliti u liturgiji
VATIKAN, 3. 2. 2021.
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 3. veljače 2021.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U povijesti Crkve više je puta zabilježena napast prakticiranja intimističkog kršćanstva koje ne priznaje javnim bogoslužnim obredima njihovu duhovnu važnost. Često se iza te težnje krila tobožnja veća čistoća pobožnosti koja ne ovisi o izvanjskim slavljima, smatrajući ih nepotrebnim i štetnim balastom. U središtu tih kritikâ, pokazalo se na kraju, nije neki posebni obredni oblik, ili neki način slavljenja, nego sama liturgija, liturgijski oblik moljenja.
Naime, u Crkvi se mogu pronaći stanoviti oblici duhovnosti u kojima se nije znalo na prikladan način integrirati liturgijski moment. Mnogi vjernici, premda su često sudjelovali na obredima, posebno na nedjeljnoj misi, crpili su snagu za svoju vjeru i svoj duhovni život iz drugih izvora, točnije iz nekih vrsta pobožnosti.
Posljednjih je desetljeća u tome smislu učinjen veliki pomak. Konstitucija Sacrosanctum concilium Drugoga vatikanskog koncila predstavlja središnju točku na tome dugom putu. U njoj se na cjelovit i sustavan način potvrđuje važnost božanske liturgije za život Kristovih vjernika, koji u njoj nalaze ono objektivno posredovanje koje se zahtijeva zbog činjenice da Isus Krist nije neka ideja ili neki osjećaj, nego živa Osoba, a njegovo otajstvo povijesni događaj. Molitva Kristovih vjernika povezana je s konkretnim posredovanjima: Svetim pismom, sakramentima, liturgijskim obredima, zajednicom. U kršćanskom se životu ne zanemaruje tjelesnu ili materijalnu sferu, jer je u Isusu Kristu ona postala put spasenja. Mogli bismo reći da moramo moliti također tijelom: tijelo ulazi u molitvu.
Nema, dakle, kršćanske duhovnosti koja nije ukorijenjena u slavljenju svetih otajstava. U Katekizmu čitamo: „Poslanje Krista i Duha Svetoga koje, u sakramentalnom bogoslužju Crkve, naviješta, uprisutnjuje i priopćuje otajstvo spasenja, nastavlja se u srcu koje moli“ (br. 2655). Liturgija, sama po sebi, nije samo spontana molitva, nego nešto više i prvobitnije: to je čin u kojem je ishodište cjelokupnog kršćanskog iskustva te je, prema tome, molitva također događaj, zbivanje, prisutnost, susret. To je susret s Kristom. Krist se uprisutnjuje u Duhu Svetom po sakramentalnim znakovima: to je razlog zbog kojeg mi Kristovi vjernici moramo sudjelovati u božanskim otajstvima. Kršćanstvo bez liturgije, usudio bih se čak reći, to je možda kršćanstvo bez Krista. Bez svega Krista. Čak i u najskromnijem obredu, kao što je onaj kojeg su neki kršćani slavili i slave u mjestima zatočeništva ili u potaji u nekoj od kuća tijekom progona, Krist je stvarno prisutan i daruje se svojoj braći.
Upravo zbog te svoje objektivne dimenzije, liturgija traži da je se slavi sa žarom i gorljivošću, tako da se milost izlivena u obredu ne izgubi nego zahvati život svakog pojedinca. U Katekizmu se to vrlo lijepo objašnjava kada se kaže: „Molitva pounutarnjuje i usvaja bogoslužje za vrijeme i poslije njegova slavlja“ (ibid.). Mnoge kršćanske molitve ne potječu iz liturgije, ali sve, ako su kršćanske, pretpostavljaju liturgiju, to jest sakramentalno posredovanje Isusa Krista. Svaki put kad slavimo krštenje odnosno posvećujemo kruh i vino u euharistiji te mažemo svetim uljem nekog bolesnika, Krist je tamo! On je taj koji djeluje i prisutan je kao kad je ozdravljao nemoćne udove nekog bolesnika ili na Posljednjoj večeri predavao svoju oporuku za spas svijeta.
Po molitvi svojih vjernika Isus biva prisutan u sakramentu. Ono što je izvan nas postaje dijelom nas: liturgija to izražava čak tako prirodnim gestom kao što je blagovanje. Misu se ne može samo „slušati“ te nije ispravno reći: „idem slušati misu“. Misu se ne može samo slušati, kao da smo puki promatrači nečega što promiče pred našim očima, a da u to nismo uključeni. Misu se uvijek slavi, i to ne samo svećenik koji joj predsjeda, nego svi kršćani koji je žive. A središte je Krist! Svi mi, u različitosti darova i službi, svi se pridružujemo njegovu djelovanju, jer On, Krist, vodi glavnu riječ u liturgiji.
Kad su kršćani počeli sa svojim bogoslužjem, to su činili posadašnjujući Isusove geste i riječi, svjetlom i snagom Duha Svetoga, kako bi njihov život, zahvaćen tom milošću, postao duhovna žrtva prinesena Bogu. Taj je pristup bio prava „revolucija“. Sveti Pavao piše u Poslanici Rimljanima: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje“ (12, 1). Život je pozvan postati bogoštovljem, ali to se ne može dogoditi bez molitve, napose liturgijske molitve. Ova nam misao pomaže svima kad idemo na misu: idem moliti u zajednici, idem moliti s Kristom koji je prisutan. Kad idemo slaviti krštenje, na primjer, Krist je tamo, prisutan, sâm Krist krsti. „Ali, pater, to se samo tako kaže, to je puki izraz“: ne, to nije puki izraz. Krist je prisutan i u liturgiji ti moliš s Kristom koji je kraj tebe.
