Preč. Antun Posavec, svećenik Varaždinske biskupije, kanonik Zbornog kaptola Varaždinsko-čazmanskog i dugogodišnji župnik u Petrijancu, koji je preminuo u subotu 6. ožujka u 82. godini života i 55. godini svećeništva, pokopan je u rodnom Remetincu u utorak 9. ožujka.

Misu zadušnicu u župnoj crkvi Kraljice sv. Krunice i sprovodne obrede na mjesnom groblju predvodio je varaždinski biskup Josip Mrzljak u zajedništvu sa sisačkim biskupom mons. Vladom Košićem, rodom iz Petrijanca, i 50-tak svećenika. Oproštaju je nazočilo mnoštvo župljana Remetinca, Petrijanca i drugih župa u kojima je tijekom svećeničkog života službovao.

Na dan kada se u Remetincu, toj velikoj oazi duhovnih zvanja u Hrvatskoj, vjerničko mnoštvo sabralo na oproštaju od svećenika Antuna Posavca, u tom je mjestu trebao biti održan susret domaćih svećenika i redovnika u prigodi Svećeničke godine. Domaći svećenici umjesto na planiranom susretu, okupili su se na oproštaju od svojeg subrata. Njima i svima okupljenima pozdravne riječi uputila je majka dvojice svećenika, Daroslava i Jadranka Benjak, a pozdravne riječi uputio je i domaći župnik preč. Josip Pavlek, koji je kazao kako se pokojnik radovao susretu domaćih svećenika premda mu zbog bolesti ne bi mogao nazočiti. Biskup Mrzljak pozvao je okupljene da mole za pokojnog Antuna te za sve svećenike, osobito one pokojne iz župe Remetinec. U propovijedi se biskup Mrzljak osvrnuo na pitanje tko je svećenik pojasnivši da su to obični ljudi koji su čuli Božji poziv za služenjem na jedan poseban način i odazvali se na taj poziv kako bi služili Bogu i Crkvi, te bili u službi ljudi i osobito euharistije. Svećenik se time stavlja u službu života, poručio je biskup Mrzljak.

Na kraju mise riječi oproštaja uputili su pokojnikov nećak preč. Valent Posavec, župnik u Vinici i dekan Gornjovaraždinskog dekanata, župnik u Petrijancu vlč. Ivan Sakač, u ime župljana Petrijanca župni vijećnik Stjepan Kosi, u ime kolega iz varaždinske Gimnazije prof. Franjo Bračko te sisački biskup Vlado Košić, kojeg je poslao u sjemenište.

Pokojnikov nećak Valent Posavec kazao je kako je Antun Posavec sve do smrti bio jednostavan i skroman, uvijek pristupačan i spreman za razgovor. Zahvalio je Bogu što je Crkva imala svećenika na kojeg su svi ponosni i kojeg će pamtiti, te je zaželio da njegov svjetli lik bude trajno nadahnuće. Prisjetio se zadnjih dana njegova života kada su uz njegov bolesnički krevet u rodnoj kući slavljene mise te posvjedočio kako je četiri tjedna primao samo svetu pričest i malo tekućine. Potpuno svjestan, izvrsnog pamćenja, mirne savjesti išao je ususret smrti iščekujući spasenje Gospodnje jer je ono što je vjerovao, to i propovijedao, a to i živio. Sadašnji petrijanečki župnik naglasio je kako je pokojni župnik marljivo i predano radio za duhovno i materijalno dobro župne zajednice, za što nije žalio truda. Pri odlasku iz Petrijanca nakon 32 godine službovanja, u župnu Spomenicu upisao je kako je najviše pažnje posvećivao duhovnoj obnovi, što potvrđuju i petorica svećenika čijem se duhovnom zvanju radovao.

Sisački biskup Vlado Košić u oproštajnom slovu izrazio je sućut svima ožalošćenima, osobito njegovim nećacima preč. Valentu, Zvonimiru, Anici i Marici, pranećacima, među kojima je i vlč. Ivica Puškadija, te svoj rodbini. Prisjetio se kako je pokojnom župniku bio ministrant, a potom sjemeništarac i bogoslov, a zatim (mlado)misnik i na kraju biskup, te mu je zahvalio na svemu što je usadio u sve one kojima je služio, osobito ljubav prema svakom čovjeku i ljubav prema Crkvi koju je volio iznad svega i koja mu je bila dom. "Bili ste – rekao bih – 'maximus in minimis /najveći u najmanjemu', kako su povjesnici imenovali velikog umjetnika Julija Klovića. Vaša je veličina doista bila u jednostavnom, svakodnevnom, vjernom služenju Crkvi, a time ste pokazivali svu svoju veliku ljubav prema Bogu i svakom čovjeku", istaknuo je biskup Košić.

Nakon mise na mjesno groblje pokojnikove zemne ostatke ispratili su domaći svećenici u nazočnosti mnoštva vjernika, svećenika i redovnica koji su se došli s njime oprostiti.

Antun Posavec rođen je 26. svibnja 1928. u Remetincu, u obitelji Đure i Terezije rođ. Lacković, kao osmo i najmlađe dijete. Pučku školu završio je u rodnom Remetincu, a gimnaziju je polazio u Varaždinu, gdje je maturirao 1949. i iste godine upisao Teološki fakultet u Zagrebu. U teško vrijeme za Crkvu, kada je nadbiskup Alojzije Stepinac bio u najstrožem zatvoru u državi, ni njega u bogoslovskim danima nije zaobišao zatvor. Kako su ga Udbaši dočekivali doma i nagovarali da napusti bogosloviju, često je praznike provodio u Mariji Bistrici. Za svećenika je zaređen na Petrovo 29. lipnja 1955. po rukama dr. Franje Šepera, tada apostolskog administratora Zagrebačke nadbiskupije. Kao mladomisnik poslan je u Gornju Bučicu na Banovini, gdje je sve do 1960. bio upravitelj župe. Obnovio je razrušenu crkvu i župnu kuću, okupljao djecu na vjeronauk i bio dobro prihvaćen nakon što župa 15 godina nije imala župnika budući da je prijašnji župnik Vedrina ubijen početkom rata. Od 1960. do 1969. godine bio je župnik u Cvetlinu, a 1969. godine dobio je na upravu i župu Višnjica u Hrvatskom Zagorju. U Cvetlinu je obnovio crkvu i farof u kojem je po dolasku dva mjeseca spavao na slami. Započeo je duhovnu obnovu župe i jednog sjemeništarca s 'cvetlinskih bregov' poslao u Zagreb. Nakon mlade mise Dragutina Bubnjara, oprostio se od župljana i s 'bregov', na kojima je na teškom terenu sprovod trajao po nekoliko sati, otišao u ravnicu. Od 1971. pa do umirovljenja 2003. godine bio je župnik u Petrijancu. U teška vremena preuzeo je službu od župnika Cesara kojem su pred farofom domaći komunisti ubili brata. Obnovio je crkvu i župnu kuću. Župnu kancelariju preuredio je u vjeronaučnu dvoranu kroz koju je svaki tjedan prošlo 560 vjeroučenika. Sat vjeronauka nikad nije propuštao. Svake godine organizirao je duhovnu obnovu župljana. Počela su rasti i duhovna zvanja, pa je župa proslavila mlade mise kapucina Stjepana Novoselca i Branka Lipše, Vlade Košića, Darka Kelemenića i Josipa Vidovića. Najveća radost bilo mu je biskupsko ređenje njegova nekadašnjeg ministranta Vlade. Bio je marljiv i uporan u gradnji i obnovi. Trinaest godina čekao je dozvolu za gradnju kapele u Strmcu Podravskom, a devet godina se čekalo na nove orgulje. U tom razdoblju više puta bio je izabran za dekana Gornjovaraždinskog dekanata, te je na toj službi bio 20 godina. Radi vjernosti i požrtvovnosti 29. listopada 1990. godine kardinal Franjo Kuharić imenovao ga je kanonikom Zbornog kaptola Čazmansko-varaždinskog. Umirovljen je 2003. godine, te je na odlasku primio Priznanje za doprinos u svekolikom duhovnom napretku od Općine Petrijanec, što mu je bilo posebno drago. Umirovljeničke dane proživio je u rodnom Remetincu aktivan gotovo do zadnjih dana. S velikom radošću 2005. godine proslavio je zlatnu misu te tom prilikom primio priznanje i blagoslov pape Benedikta XVI. Umro je okrijepljen svetim sakramentima, u molitvi uz svoje bližnje, u svojoj rodnoj kući, uz veliku pažnju i njegu nećaka Zvonimira i supruge Nevenke u subotu navečer 6. ožujka.

Jasminka Bakoš-Kocijan